Ovoga vikenda, od posljedica raka, u 67. godini umro je Bigas Luna, svestrani katalonski umjetnik, arhitekt, slikar, dizajner i redatelj. Jedan od prvaka moderne španjolske kinematografije najpoznatiji je po svojoj iberijskoj filmskoj trilogiji (“Šunka, šunka“, “Zlatna muda“, “Grudi i mjesec“), kao i europskoj, pa i svjetskoj, promociji izvrsnih, oku ugodnih španjolskih glumaca poput Penelope Cruz, Javiera Bardema, Jordija Molle, Leonor Watling...
Bardema je otkrio u filmu “Razdoblja Lulu“ (1990), Penelopu i Leonor u “Šunka, šunka“ (1992), odnosno “Zvuku mora“ (2001), i to godinama prije Pedra Almodovara (“Živo meso“ 1997, “Pričaj s njom“, 2002).
“Svoju filmsku karijeru dugujem Bigasu Luni“, priznao je Bardem u jednom intervjuu.
Iako ga je zloćudna bolest drmala, Luna nije prestajao raditi – umro je usred pretprodukcije novog projekta “Segon origen“ (“Second Origin“), najavljenog za kinopremijeru 2014, s bijelom tinejdžericom i crnim dječakom kao jedinim preživjelima nakon masovne destrukcije Zemlje.
Luna je, dakle, namjeravao napraviti redateljski izlet na teritorij postapokaliptične znanstvene fantastike. Kako bi izgledao SF film u Luninoj režiji? Zasigurno bi bio provokativan, subverzivan, bizaran, barokan, eksplicitan, urnebesan, melankoličan, drukčiji... I erotičan, dakako.
Likovi obuzeti erotikom bili su zaštitni znak ovog redatelja. Mediteransku erotiku bez granica Luna je gdjekad znao upakirati u nadrealnu snoliku atmosferu i miješao je s provincijskom satirom.
Kultni rad “Jamon, jamon“, za koji je Luna osvojio Srebrnog lava na festivalu u Veneciji, savršeno je sumirao njegovu poetiku sudara ljudskog mesa u vrućim scenama seksa s ljubavnicima u znojnom zagrljaju, najavljenu dvije godine ranije filmom “Las edades de Lulu“.
Seksualno buđenje istoimene heroine (Francesca Neri) u rukama starijeg muškarca rezultirat će raznoraznim nastranim eksperimentima, nešto kao “Devet i pol tjedana“ na kvadrat - ljubavi utroje zatvorenih očiju s njezinim bratom, transvestitskom prostitutkom koja kao da je doletjela iz filma njegova generacijskog pandana Almodovara...
Već su i naslovi Luninih filmova bili provokativni (“Šunka, šunka“, “Zlatna muda“, “Grudi i mjesec“, “Bambola“, “Zvuk mora“...) i prštali od erosa s daškom iberskog Sredozemlja utjelovljena u zvijezdama južnjačkog seksepila ili mačizma...
“Jamon, Jamon“ je nudio nezaboravne seksualne okršaje Penelope Cruz i Javiera Bardema koji je u “Huevos de ero“ (1993) vodio ljubav na pijesku i ljubavnici rekao: “Nemoj nikad izgubiti taj miris!“.
Teško je zaboraviti i dojku Mathilde May kako pišti majčino mlijeko u krupnjacima filma “La teta y la luna“ (1994), a putena strast Leonor Watling i Jordija Molle u “Son de mar“ režirana je kao čista poezija u erotskom pokretu. Luna je bio zakleti erotoman, španjolski odgovor na Amerikanca Russa Meyera i Talijana Tinta Brassa.
(Izvor:Vijesti)
