Besmisleno je da se Skupština ograđuje metalnom ogradom od onih koji bi da zapale svijeću za dvogodišnju djevojčicu. Besmisleno je koliko je besmisleno i paliti svijeće pred Skupštinom njoj u pomen. Besmisleno je što je u trećem milenijumu jedna dvogodišnja djevojčica umrla od bolesti koja se već decenijama drži pod kontrolom.

I sa kojom žive milioni, ali ne i ona.

I onda, kad se čula vijest da je dvogodišnji anđeo preminuo jer više nije mogao izdržati ni svoju bolest ni ostale nedaće svog života, onda smo mi ustali da tražimo krivca. Poslovično ga nalazimo u političarima pri tom zaboravljajući da su oni naš odraz. Kakvi smo mi takvi su i oni, jer da je drugačije nekog ne bi bilo.

I oni su zaboravili ono što smo mi zaboravili, da svako društvo počiva na solidarnosti. Da se solidarnošću prevazilaze društvene nepravde.

Nije prvi put da se skupljala pomoć za preminulu djevojčicu i njenu porodicu. Nije prvi put da su molili za pomoć. Mi ih nismo čuli, makar ne većina.

Ona većina koja bi da protestuje kad je sve prošlo umjesto da je pružila ruku pomoći i ohrabrenja kad je trebalo. A ne sad kad više ne treba. I ne protestom.

I u vremenima kad su naši očevi imali manje nego što mi imamo danas, solidarnošću su se prevazilazile muke onih koji nemaju. Davalo se jer tako propisuju i Biblija i Kuran. Vodilo se računa o onima koji nisu imali sreće. I vodilo se računa o svakom djetetu.

Mi smo danas došli do tačke kada Svijet gledamo samo očima sopstvenog interesa. To Vam mogu potvrditi oni rijetki koji se bave humanitarnim radom. Građani Crne Gore sve manje i sve teže odvajaju za one koji nemaju, i u tom prednjače oni koji imaju najviše. Oni ne daju jer su valjda ubijeđeni da su zaradili svoju sreću baš kao što su ubijeđeni da su drugi zaradili svoju nesreću. A ne znaju da ni jedna ni druga ne dolaze same.

Zato je besmisleno tražiti krivca za smrt dvogodišnjeg anđela. Besmisleno je protestovati i pred Skupštinom paliti svijeće. Niko neće učiniti ništa.

Sačekaćemo da malog anđela pokrije zemlja i zaborav i da ostane samo rana na srcu svoje majke. Prebacićemo se na neke druge proteste i ljuljanje ograda oko Skupštine i Vlade iz nekih drugih razloga. Na apele ono malobrojnih koji bi da pomognu drugima nećemo se odazivati ubijeđeni da će neko drugi da im pomogne.

A u smrti dvogodišnje Jelene Bogavac ispostavilo se da drugih nema. Odnosno da nema nas. I u tom je naša krivica.

Zato je besmisleno tražiti krivca za smrt dvogodišnje Jelene Bogavac. Njen je usud završen i sigurno je na nekom boljem mjestu. Besmisleno je za njen usud optuživati bilo koga, a posebno nekog ministra. Besmisleno je nadati se da će bilo kakva istraga bilo kojeg državnog organa, koju je naložio bilo koji ministar, u svoj ovoj priči dati neki rezultat.

I oni će čekati da Jelenu prekrije zaborav.