Kao što se teško oduprijeti agresivnom koloritu i sistemu znakova kojima Todorović transponuje osjećanja apsurdnosti, mučnine, entropije i destrukcije, teško se oduprijeti i argumentima koje Todorović u svojim analizama svakodnevice koristi da bi razobličio licemjerje birokratije i mešetara u području umjetnosti i kulture.

Razgovori sa Todorom liče njegovom crtežima. Kada odbaci paletu i tušem obrađuje golu figuru u gomili, redukuje je na njemu pukost, na vizuelni simbol opšte psihoze. Kada riječima dešifruju neki fenomen naše svakodnevice, u malo riječi sagovorniku predstavi srž problema, svu rugobu predmeta analize. To što njegovu optiku obilježavaju, mahom „nijanse sivoga“, možda o njemu malo kazuje, ali dosta govori o primarnim značenjima stvarnosti koja nas okružuje. I treba mu vjerovati. Ipak je riječ o umjetniku koji decenijama ima status crnogorskog duhovnog seizmografa.

Na tradicionalnoj izložbi Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, koja uvijek predstavlja presjek aktuelnih likovnih izraza u našoj zemlji, od konzervativizma do modernosti i uvijek odražava ukupnost umjetničkih kretanja, nedavno je dobio nagradu za crtež sa nazivom „Jedan trenutak oca tri sina“. Tim povodom, za Pobjedu govori o nagradama koje su važne i nagradama koje su to mogle biti, mladim, darovitim slikarima koji jedva preživljavaju, samokritici, istrajnosti i kontinuitetu.

Otkuda Vaš rad na izložbi koju mnogi godinama smatraju revijalnom?

- Ja redovno izlažem na Tradicionalnoj izložbi Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. To je najstarija manifestacija kod nas. I ne samo što je najstarija, već sedam decenija i najkvalitetnija.

Za nagrade ovog tipa ljudi kažu da su im najdraže, jer su to priznanja koja dolaze od kolega. Da li je to i Vaš slučaj?

- Apsolutno! Ostale nagrade su pomalo suvoparne, da ne kažem birokratske, i sa dosta nimalo prijatne prašine.

Ranije ste se često kritički odnosili prema nagradama. Konkretno, Vaša omiljena „meta“ bila je nagrada „Petar Lubarda“? O čemu se tu radi? U kakvoj ste vrsti „nesporazuma“ s manifestacijom koja vrhuni uručenjem te nagrade?

Pa, o toj nagradi sam dosta govorio i osporio onu smiješnu a bogami i uvredljivu proceduru samokandidovanja, a onda je taj loš zakon zamijenjen drugim jednako lošim zakonom. Preskočiću neautoritativne i nedorasle selektore. Obratite pažnju, najznačajnija državna nagrada dodjeljuje se za jedan jedini rad, umjesto da prepoznaje vrijednost, kontinuitet i trajanje ona otvara prostor za manipulaciju i slučajnost. Ja za takve nagrade nemam ama baš nikakvo interesovanje.

Mnogo mladih ljudi, mnogo darovitih slikara žale se da jedva preživljavaju. Kako im se može pomoći? Kako sami sebi mogu pomoći?

- Situacija je takva da im se vrlo malo može pomoći. Ti mladi i daroviti ljudi umjesto da razvijaju svoju kreativnost oni troše ogromnu energiju na golo preživljavanje. Moj jedini savjet je da stalno rade i ne gube nadu i vjeru u svoj dar i stvaralaštvo.

Dvoje Vaše djece u „vodama“ su likovne umjetnosti. Jeste li ih pokušavali odgovoriti od avanture, od neizvjesnosti koja je neizbježni saputnik slikarima?

- Nijesam ni nagovarao, a ni odgovarao. Iz sopstvenog iskustva nijesam se baš veselio njihovom izboru. To je bila njihova odluka koju sam morao poštovati. Kad mi je sin Stefan saopštio odluku da će da polaže prijemni na FLU na Cetinju, rekao sam mu: „Ako ti uzmeš indeks FLU Cetinje, ja ću uzeti radnu knjižicu i napuštiti profesuru“. On je to odmah prihvatio i upisao Likovnu akademiju u Beogradu. Ja za sada nijesam nezadovoljan sa njima.

Često ljudi kažu da talenat ne vrijedi ništa bez mnogo, ali stvarno mnogo, rada i odricanja. Kakav je Vaš odnos prema toj priči?

a nikada nijesam vjerovao da su neradnici daroviti. Talenat je kompleksan i mnogo faktora utiče na njegovu punu ostvarenost. A svakako su najznačajniji samosvojnost sa velikom dozom samokritike, istrajnost i kontinuitet rada.

U tom sistemu razmišljanja, ako smijem da primijetim, malo je prostora za potragu za inspiracijom…

- Više sam puta isticao da je „potraga za inspiracijom“ lijep izgovor za nerad. Što si više u kreativnom procesu, normalno je da su trenuci nadahnuća, inspiracije, češći. Nema bolje inspiracije od kontinuiranog rada.

Neizbježna tema u svijetu umjetnosti je novac. Na koji se način „potjera“ za novcem u sistemu koji prati likovno stvaralaštvo reflektuje na umjetnost, na vrednovanje, teorijsku misao…?

- Postoji ta intencija da umjetnik bude mašina u koju ubacite program i ona „odradi“ određen broj operacija. Gorivo je novac. Manji dio dobija umjetnik – umjetnička djela ne dobija niko. Novac je podrška umjetnosti, ali ne generiše veliku umjetnost.

Kazali ste jednom da je današnji umjetnik pećinski slikar. Možete li to pojasniti?

- Ne mali broj umjetnika danas je u ropstvu i to mnogo gorem od klasičnog ropstva. U dobrovoljnom ropstvu. Na to sam mislio.

 Često ste posljednjih godina ukazivali da se u Crnoj Gori ne odnosimo sa adekvatnom pažnjom prema nekim našim intelektualcima, likovnim stvaraocima prije svega. Po Vašoj procjeni, gdje smo, za zada, najviše omanuli?

Postoje umjetnici za jednokratnu upotrebu, instant umjetnici. A postoje i umjetnici gromade, samosvojni i moćni, kao što je naš Miodrag Dado Đurić, sigurno jedan od najvećih svjetskih umjetnika druge polovine 20. vijeka.

Rekoh da je Dado naš. On to jeste svojom suštinom i svojim bićem. Na žalost, mi u Crnoj Gori nemamo ni jedan odsto njegovog monumentalnog djela. Ni jednu od njegovih najvećih slika nemamo. To je sramota.

Novo platno rješava nesporazum sa starom slikom

- Starim slikama kao i bivšim ljubavnicama ne treba se nikad vraćati, a posebno se ne vraćati da bi ih prepravljao. Ako si sa starom slikom u nesporazumu, uzmi novo bijelo platno. Umjetnost mora ići sopstvenim putem po njenim unutrašnjim zakonima. Ovo kažem zato što brojni van-umjetnici pokušavaju da skrenu njen prirodni tok. No, to je zaludnja rabota!

(Izvor:Pobjeda)