BFI: Balet Džez Montreal i
Balet Džez Montreal

Ples je prije svega slika misli

BFI: Balet Džez Montreal i "Peeping Tom"

Ples je prije svega slika misli kojoj je oduzet svaki duh težine (Badiju). Zašto je to tako pokazuju nam brojne predstave koje čine ponudu 10. Beogradskog festivala igre. Ovom prilikom, izdvajamo dvije značajne produkcije.

Nelagoda nije iritantni kamenčić koji se može naprosto izbrisati iz urbanoga stroja. Naprotiv, ona je, riječima Mladena Dolara: „Temeljna dimenzija moderniteta. Od samog njegovog početka, nelagoda predstavlja unutarnje ograničenje, rascjep unutar moderniteta“. Ta moderna nelagoda zamišljena u obliku lavirinta, stalno, poput duha, proganja moderne gradove.

Otuda se u gradovima nastavlja onaj drevni mit o Tezeju, Minotauru, Arijadni i njenoj niti. Jer, grad je “lavirint analogija, simbolistička šuma saglasja“.

Produkcija koja je otvorila ovogodišnji, jubilarni 10. Beogradski festival igre, Balet Džez Montreal, upravo nam pokazuje da je grad mješavina različitih vidova stvarnosti.

Drugim riječima, ova trupa iz Montreala nam u rasponu od „Zumiranja“, koje signalizira kako u prometnoj ulici brzo postajete voajer do „Noćne kutije“, gdje vidimo kako grad poprima formu ljudskog organizma i, stiče značenja živog organizma, ukazuje da je grad produžetak ljudskog tijela.

Kombinujući dijelom klasični balet, dijelom moderni, dijelom ulični ples, prkoseći kategorijama sa svojom predivnom mješavinom hip, fanki pokreta sa zaraznom energijom, humorom i imaginacijom, trupa iz Montreala pokazuje da otvorenost prema drugosti nigdje i ne može intenzivnije da se ispolji nego u –gradu. Bez obzira na to što je grad, ujedno, najveći arsenal prostora izopštavanja. Rječju, značenja grada su fluidna, u stalnim mijenama, u stalnim nastajanjima, svako novonastalo značenje se skoro u istom trenutku samo od sebe gasi.

Stoga, na samom početku u „Zumiranju“ gledamo slatki minimalistički duet koji u igri džinovskih paukova pokušava da postavi „scenu za Dvoje“, dok u „Gorivu“ posmatramo „dojam opasnosti, erotičnosti i obrušujuće samoće kako zajedno igraju žmurke“ u raspršenom, dezartikulisanom gradu.

To više nije geografski, nego elektronski svijet, što će reći da je sačinjen od kombinacija, igri znakova.

Otuda „Zip Zap Zum“, kolumbijske koreografkinje Anabel Lopez Očoa, ubacuje igrače pravo u carstvo virtuelnog svijeta internet igrica. Osnovna fascinacija je u načinu na koji igrači postaju virtuelni likovi, krećući se do neljudskih karikatura. Kako bi bila naglašena već pomenuta fluidna značenja savremernog grada, svaki nivo igre donosi novu plesnu formu – osamljenost hip-hopa, motive balskih plesova, kabaretska začikavanja – uvijek iznova opravdana britkom energijom i izrazitom individualnošću igrača.

(Izvor:B92)