Roman Svetozara Vlajkovića “Stranac” (Artos, Beograd, 2012) slijedi duhovnu mijenu čovjeka koji uzgred obilazi zapadnu Evropu, tragom jednog mladalačkog putovanja.
Glavni junak putujući ide u susret vjeri koja nije od dogmatske vrste nego se oslanja na temeljni princip dobrote i ljubavi. Čovjek sam sebe oblikuje, a velika je odgovornost umjetnika da mu na tom putu pomogne. To je jedna je od glavnih pouka ove Vlajkovićeve knjige koja bi se mogla nazvati i putopis iznutra.
Pisac sa Čubure odbacio je davno društvene konvencije i vozne redove, ali je i sam odbačen od gorih pa se vrlo rijetko pojavljuje u medijima. Nekada pisac generacije, u vrijeme romana “Vera”, “Večernji trkači” i zbrirke priča “Dobar provod”…Vlajković kao rodonačelnik urbanog pisma i poeta grada već godinama živi postrance od književne čaršije.
Prije nekoliko godina beogradski izdavač LOM objavio je poetski roman “Sanja” koji je u Srbiji, kako kaže autor, bukvalno prećutan.
Svetozar Vlajković, ”nepotkupljivi surfer kroz sopstveni život i literaturu”, kako ga je jednom nazvao Teofil Pančić, posljednjim romanom se našao u užem krugu za NIN-ovu nagradu. To je bio simpatičan povod za početak razgovora za “Vijesti nedjeljom”.
Kako je književna javnost dočekala “Stranca”? Šta danas znači biti u užem krugu za NIN-ovu nagradu?
U Srbiji danas postoji nekoliko književnih javnosti. Jedni za druge ne znaju, niti hoće da znaju. Znači li to da književna javnost zapravo ne postoji? Ni književna kritika, i ona dnevna i univerzitetska, uistinu ne postoje. Imitatore u književnosti redovno promovišu imitatori iz redova kritičara.
Dakle, sve ti je to nekakva imitacija. I ove godine se NIN-ov žiri za roman obrukao. Ne samo izborom nagrađenog romana već zbog nespretnog otkrivanja da je stvar namještena. Prije no što je istekao rok za prijavu djela, žiri je istrčao u medije sa svojim užim izborom. Nekoliko knjiga je potom stiglo na njihovu adresu i šta da rade nego da tih nekoliko pridodaju užem izboru ali tako što će novoprispjele svrstati u širi izbor. Takvo je bilo zvanično obrazloženje.
Među romanima koji su stigli u posljednji čas bio je i roman "Stranac". Pa ti sad vidi šta mi znači da budem u njihovom izboru, užem, širem ili nikakvom. Kad pogledaš spisak svih dosadašnjih NIN-ovih dobitnika, još jednom se uvjeriš da ništa od svega toga nije izdržalo probu vremena. Neka imena nisi mogao da zapamtiš do sutradan. NIN-ova nagrada je korisna da bismo se uvjerili kako se kuće na pijesku sruše i bez ikakvog vjetra. Pisci kupljeni tom nagradom novac brzo potroše, ali ostaje im zauvijek to da su kupljeni.
Kada ste počeli da pišete u srpskoj literaturi je falilo priča iz grada, pa ste pokušali da popunite tu rupu. Šta danas nedostaje srpskoj književnosti? Ili, gdje se najviše vidi nemoć jedne literaturne sredine, u stilu koji preovladava, odabiru spisateljskih tema, izdavačkoj politici?
Iako danas ima pisaca rođenih u gradovima, spomenuta rupa ostaje, čak se i produbljuje. Otkud to!? Otuda što je odnekud uvezena poetika tzv. postmoderne koja odlučno odbacuje povezanost književnosti sa životom. Uveliko ostarjeli postmodernisti ostaviše za sobom hrpu bezvrijednih knjiga ali i pustoš na književnoj sceni jer pored njih unazad četvrt vijeka niko nije mogao da se probije.
Ne samo danas nego odavno srpskoj književnosti nedostaju daroviti, osjetljivi pisci, samim tim NEDOSTAJE UMJETNOST u književnim djelima. Šta više, ovdje niko pojma nema šta je to književna umjetnost, ponajmanje samozvani tumači knjiga. Prestao sam da čitam tekuće srpske pisce, jer kako vidim prvih nekoliko rečenica, odmah mi je jasno da tu nema emocije, pameti, umjetničkog dara. Skribomanska zaraza zahvatila je nove naraštaje. Ali to nije samo srpska boljka već pandemija svjetskih razmjera. Što više nasilja, nihilizma, izopačenosti raznih fela, utoliko manje mira, ljepote i smisla.
Gledam danas na televiziji jednog francuskog pisca, stoji ispred biste Fransoa Mari-Aria poznatijeg kao Volter, divi se njegovoj ironiji kao neprocjenjivom izrazu ljudskoga duha, a ne pomišlja, jadnik, koje zlo sije za sobom takvim učenjem.
Književno putovanje Svetozara Vlajkovića traje skoro pola vijeka. Kakav je to put od prvog junaka Vaše proze Mansila, do Stranca?
Mansil se pojavio u mom prvom romanu ("Šuma čudnovata") prije pedeset godina. Bio je nevin u svakom pogledu, čedan koliko se može naći u nekoliko evropskih knjiga iz doba romantizma, a kasnije kod Ibzena u "Per Gintu", zaljubljen u Istinu a zatim i u neke žene koje su se kasnije pokazale kao ljubiteljke laži, uzdao se u vrlinu, u poeziju, u Ljepotu kao nadoknadu za patnju koju je osjetio čim se rodio.
Posle se pokvario kad je otkrio alkohol, cigarete, uspjeh i pokvarenost čovječanstva. Samim tim obreo se u svijetu koji dotle nije poznavao. Postao je stranac. Otada je prošlo pola vijeka. Znaš li koja je razlika između mladića i starca? Starac je posustali mladić. Moja osnovna briga danas je da povratim izgubljenu čednost. U tom pogledu, vjeruj mi, nisam posustao.
(Izvor:Vijesti)