KAO neko ko potiče sa Balkana, slikar Miloš Šobajić nama iluzije prema nasilju savremenog svijeta. Njegov dar je sposobnost da tu agresiju pretvori u pozitivnu energiju svog djela.
Čuveni britanski istoričar umjetnosti i likovni kritičar Edvard Lusi Smit ovako na aktuelnoj likovnoj sceni situira našeg umjetnika i njegovo djelo. U obimnoj, bogato ilustrovanoj monografiji na engleskom jeziku "Miloš Šobajić", koja je ovih dana izašla iz štampe u izdanju jedne britanske kuće, Edvard Lusi Smit u radovima našeg slikara pronalazi dramatiku Karavađa, ali i ističe da su potpuno u dosluhu sa svojim vremenom!
Na pitanje kako je došlo da objavljivanja tako značajne monografije, Šobajić kaže da je i sam donekle začuđen, jer u Engleskoj nikad nije izlagao. Ali, slučajan susret sa izdavačem Filipom Vilsonom u Beogradu, prije nekoliko godina, pokrenuo je "ovu priču" i doveo Šobajića do Edvarda Lusi Smita.
Sa Lusi Smitom sam se sreo prvi put u Parizu gdje smo proveli nekoliko dana u razgovoru i obilasku tamošnjih muzeja - objašnjava naš sagovornik. - Razgovor je nastavljen njegovim dolaskom u Beograd, gdje je stekao detaljniji uvid u moje stvaralaštvo, potom je slijedila Crna Gora... Ti su susreti razultirali boljim razumijevanjem i prijateljstvom.
Tekst uglednog britanskog kritičara čitaoce postupno vodi kroz Šobajićev stvaralački opus. Tako period od 1980. do 1987. godine ocjenjuje kao vrijeme u kom slikar "otkriva samog sebe". Umjetnik je "akter" na svojim slikama, okružen "zamkama svake vrste" i "pokušava da pređe crvenu liniju, da bi došao do sigurnosti". Šobajić na kompleksan način, prema mišljenju Lusi Smita, uočava i interpretira stvarnost, a oslobođenost od sukoba stilova "govori nam da se radi o postmodernsti". Autor monografije tvrdi da Šobajić ima svoj stav, ali dobro poznaje i istoriju umjetnosti. Korišćenje moderne i postmoderne, po Smitu, možda proizilazi ne samo iz ličnog, umjetnikovog, već i iz "srpskog internacionalnog iskustva". Problem je, takođe, što je kultura Balkana nedovoljno poznata, marginalizovana i podložna predrasudama.
Ipak, u razgovoru za "Novosti" Šobajić kaže da je prilikom prvog čitanja Smitovog teksta bio - zatečen.
- To je hladan tekst, pisan u novom analitičkom stilu, bez emocija i ekstaze. Nema suza, ni patosa, što je postojalo u tekstovima Alena Žufrua i što mi nekako ide uz umjetnost. Ona, naprosto mora da budi emocije, pa ako treba i suze - konstatuje Šobajić.
Za Šobajića, ali i za dobrog poznavaoca umjetnosti, u monografiji ima još nejasnoća. Najintrigantija je veza našeg slikara sa Dalijem, koju Smit pronalazi, a potom i ona sa Žerikoom. Kao i većina "zapadnjaka" i Edvard Lusi Smit, kako primjećuje Šobajić, slikarstvo umjetnika s ovih terena, ukoliko ne slikaju cvijeće i mrtve prirode i "livade pod avgustovskim suncem" - povezuju sa ratnim traumama.
- Moje slikarstvo je, ipak, ponajviše zapitano nad onim kud stremi savremeni svijet - izričit je naš sagovornik. - Riječ je, dakle, kad govorimo o potki mog djela, o savremenom svijetu i urušavanju morala, prognanoj empatiji. Nikako se ne slažem s ocjenom da je to što slikam posljedica ratnih trauma, bilo iz Drugog svjetskog rata, koji i ne pamtim, jer sam rođen poslije njega, bilo iz ratova tokom raspada Jugoslavije.
(Izvor:Večernje novosti)