Njen apel za pomoć koji nam je dostavila Banka Hrane u nastavku prenosimo u cjelosti.

“Ja sam Podgoričanka Vera Babović.Deset godina sam živjela u neuslovnoj baraci od svega osamnaest kvadrata sa dvoje maloljetne djece  od kojih je jedno sa smetnjama  u razvoju. Živjeti sa djetetom sa posebnim potrebama u prostoriji koja je puna vlage i nema kupatila je preteško.
Uslovi u kojima smo živjeli, do skoro, nisu dostojni čovjeka a da ne pominjem da smo ja i moja deca u tih 18 kvadrata živjeli  bez struje 3 godine i 7 mjeseci.
U baraci  u kojoj smo  živjeli je zimi veoma hladno. Furi sa svake strane. Nismo imali nikakvo grijanje osim malog šporeta na drva a ni drva  nismo imali dovoljno. Djeca su zbog toga stalno obolijevala. Skoro svaki dan išli smo  kod doktora. Morali smo se zbog toga preseliti  .
Našli smo stan na Koniku koji plaćamo 100 eura. Nije ni on uslovan, krov vlaži ali ipak je bolji od barake, ima kupatilo.
U stanu u kojem sada živimo kao podstanari  je trebala biti zubarska ordinacija,tako da nam je račun za struju došao 135 eura. Molili smo Elektroptivredu da riješi ovaj problem. Čekamo šta će biti. Da platimo račun, nemamo odakle.Mi štedimo struju a račun toliki.
Grijemo se na drva, mada smo sada i bez njih jer ih ne možemo kupiti.
Socijalnu primam u iznosu od 35 eura i  imamo dječiji dodatak od 46 eura. Primala sam ranije  socijalno u iznosu od 95 eura. Uzela sam naknadu  za majke sa troje i više  djece. Kada su je ukinuli ja sam se vratila na socijalno. Rekli su mi  da sada mogu primati svega 35 eura .
Objašnjenje je da treba  bivši muž da nam daje 60 eura alimentacije kako je sud odlučio. 
On bi davao da ima, daje nam  koliko zaradi na dnevnicu. Nekad 15, nekad 20 eura iz nekoliko puta u toku mjeseca.
Pokušavam godinama da ostvarim pravo na invalidninu i tuđu njegu za sina. Odbijaju me, ne znam zašto. Žalila sam sam se i Ombudsmanu. 
Opet sam predala molbu.Čekam odluku.
Mi jednostavmo  nemamo  ništa... od stvari imamo samo šporet na drva , ostalo je sve gazdino. Iako sam bolesna perem na ruke, mašinu za veš sanjam.
Ovo što primim kao socijalno dam za stan, za struju ne znam  ni kako ću  se snalaziti.
Djeci nemam  da dam da jedu osim jednom dnevno a kako da ih obujem i obučem. Idu u školu gladni a kući kad dođu jedu, ručak  koji donesem iz Narodne  kuhinje. I to je sve za taj dan od hrane. Živimo od danas do sjutra, bukvalno.
Prije nekoliko godina sam imala izliv krvi na mozak, operisana sam na  VMA  u Beogradu. Svakodnevno bi trebalo da uzimam terapiju ali nemam finansijskih sredstava da ispoštujem preporuke ljekara.
Dugo sam tražila posao ali ga zbog mog zdravstvenog stanja nisam nalazila. Ni jedan poslodavac nije bio zainteresovan da me primi na posao.
Mojoj djeci nedostaje sve. Od hrane,odjeće, obuće.
Kćerka pješači više killmetara do škole jer nemam novca za  autobusku mjesečnu kartu. Sin ide u Resursni  centar “1.jun “. Ima 14 godina, u maju će napuniti 15.Kćerka ide u Hemijsku školu, ima 15 godina za koji dan  tj, 21. marta puni 16. godina.
Nema slavljenja rođendana kod nas. Eh, da mi je da je bar sa tortom obradujem.
Voljela bih  najviše na svijetu da nam institucije obezbijede pristojno mjesto za život. Bar jednu sobicu koja ima kupatilo. 
Znam da to što tražim je puno ali meni i mojoj djeci je to životna  želja.
Najpotrebnija nam je hrana, novac da bih platila struju, drva da se ugrijemo i topla obuća i odjeća.”, navela je u svom apelu Vera.
 

Žiro račun za pomoć je kod Prve banke na ime Vera Babović broj 535-0400100302754-16.

Svi koji  mogu i žele pomoći mogu dobiti kontakt porodice Babović na e.mail [email protected], na  telefon +382 69 495 680 ili u inboxu
na Facebook stranici.