Sarađuje sa najboljim glumcima i rediteljima. Za Crnu Goru ga veže uloga Besemjonova u predstavi „Malograđani“ Crnogorskog narodnog pozorišta, koju je po tekstu Maksima Gorkog 2001. godine režirao Paolo Mađeli. Kako kaže, još se nije umorio od glume. Kreativnost ga vraća u život i napaja nekom novom energijom. Podgorička publika imala je priliku da ga ponovo vidi u filmu „Kad svane dan“ Gorana Paskaljevića, koji je premijerno prikazan u decembru prošle godine u Crnogorskom narodnom pozorištu. U intervjuu za Pobjedu sa Metom Jovanovskim razgovaramo o njegovim ulogama, saradnji sa crnogorskim umjetnicima, društvenim promjenama, ulozi intelektualaca u ovom vremenu…

U Crnoj Gori pamti se Vaša uloga Besemjonova u predstavi „Malograđani“ Paola Mađelija, u produkciji Crnogorskog narodnog pozorišta. Čega se najviše sjećate iz tog perioda?

- U to vrijeme direktor Crnogorskog narodnog pozorišta bio je Branislav Mićunović koji je nama, kao velikoj glumačkoj ekipi sa svih prostora bivše Jugoslavije, omogućio divne uslove i ambijent gdje smo svi funkcionirali kao jedno tijelo, ili bolje rečeno – kao porodica. Bili smo kreativni i uradili spektakl koji smo igrali širom Crne Gore, Srbije, Hrvatske i Makedonije, ali i u Kolumbiji, na festivalu u Bogoti. U to doba, sakupiti takvu ekipu glumaca i saradnika bilo je svojevrsni podvig. Nažalost, danas bi to bio luksuz i zbog finansija i zbog puno drugih stvari. Po meni, važno je putovati, komunicirati, duhovno i kreativno povezivati se, nadopunjavati… To je veliko bogatstvo koje ni jedan TV medij ne može nadoknaditi.

Jednom ste ulogu u toj Mađelijevoj predstavi okarakterisali kao vrlo značajnu u Vašoj pozorišnoj karijeri. Šta je sve u Vama pokrenuo karakter Besemjonova?

- Naslov „Malograđani“ sam po sebi govori. Besemjonov je mali, tragikomičan despot koji ne može da se uklopi u novo vrijeme, ne priznaje promjene. Postaje hirovit, smiješan, malograđanin… Zadovoljstvo je govoriti žive, sočne i komunikativne dijaloge Gorkog. Uživao sam dok sam radio lik Besemjonova. Svi smo mi pomalo Besemjonovi.

Ipak, od svih pozorišnih uloga uvijek ističete Šekspirovog Hamleta koji Vas je, kako ste rekli, obogatio i nadogradio. Šta sve glumcu treba da se dogodi da bi neke uloge doživio kao izuzetno važnu prekretnicu u profesionalnom i privatnom životu, 

Šekspirov Hamlet je izazov za svakog glumca. To ti je nešto poput Mont Everesta – vrh koji se ne da lako osvojiti. Potrebne su velike psihofizičke i kreativne pripreme. Učenje satima i analiziranje velikih monologa, dijaloga… poniranje u nepoznati svijet – lavirint bez orjentira koji je izazov i podvig… To je lik koji te misaono nadograđuje i obogaćuje…

U Crnoj Gori nedavno smo imali priliku da Vas gledamo u filmu „Kad svane dan“ Gorana Paskaljevića, u kojem ste igrali starješinu jedne romske porodice. Kako ste se osjećali u ulozi Mitra u Paskaljevićevom filmu?

- Romski život oduvijek je bio inspiracija umjetnicima-filmadžijama, zbog svog uzbudljivog, nažalost i tragičnog života. Pa su tako Goran Paskaljević i scenarista Filip David dali dostojan prostor ovoj, vrlo uzbudljivoj filmskoj priči. Mitar je običan čovjek koji voli svoju porodicu. Ponosan je na unuke koji su vrlo talentovani kao muzičari i kao svaki roditelj želi da u životu budu uspješni i najbolji.

Romi u Makedoniji imaju svoje predstavnike u parlamentu, biraju ih za ministre, rukovodioce… Kako je došlo do takve pozitivne integracije Roma u makedonsko društvo?

- Svaki čovjek ima pravo na jedan dostojanstven i pristojan život. Svakome je Bog podario nekakav talenat – dar božji. Romi su vrlo daroviti i ta pozitivna integracija u makedonsko društvo jeste dobar primjer da oni, kao i svaki drugi čovjek, mogu da se nose sa najodgovornijim zadacima. Normalno, uvijek se može više, ali za sada je to dobar iskorak.

Stvarali ste širom ondašnje Jugoslavije, sarađivali sa brojnim rediteljima i glumcima. Koliko se danas osjećate slobodnim u vremenu i društvu u kojem mnogi i dalje profitiraju na račun raspirivanja netrpeljivosti?

- Živimo u vremenu velikih promjena, devijantnih, retrogradnih pojava i brojnih konfrontacija. U jednom takvom okruženju kao umjetnik ne bih mogao da kažem da sam sretan i slobodan. Puno se koristi riječ „demokratija“, ali demokratija nije anarhija. No, to je vrijeme i prostor gdje živimo sa željom za uslovima i ambijentom u kojima možemo biti slobodni i kreativni, poštovati i pratiti neke univerzalne vrijednosti kao orjentir i putokaz ka boljem životu.

U periodu ondašnje Jugoslavijje najviše ste se družili sa glumcima Pavlom Vuisićem i Stoletom Aranđelovićem. Šta je njih izdvajalo iz generacije glumaca onog vremena?

- To su velikani koje sam obožavao. Bili su toliko jednostavni i prirodni, i u životu i na filmskom platnu. Na prostoru Balkana danas prosto nema takvih raskošnih glumaca.

Glumačko putovanje širom bivše Jugoslavije

Meto Jovanovski je rođen 1946. godine, u selu Pančarevo, kod Berova, u istočnoj Makedoniji. U Pančarevu je živio do polaska u osnovnu školu u gradiću Delčevo. U Delčevu je bio član dramske sekcije. Prva uloga mu je bila u predstavi „Zla žena“, Sterije Popovića. Direktor štipskog pozorišta, glumac i reditelj Ilija Aref nagovorio ga je da studira glumu. Kad je završio gimnaziju, preselio se u Štip. Tamo je studirao na višoj pedagoškoj školi, a paralelno je radio u Narodnom pozorištu u Štipu. Pozorišnu akademiju u Sofiji je upisao 1966, a diplomirao 1971. i odmah dobio posao u Dramskom pozorištu u Skoplju. U Dramskom mu se već na početku pružila prilika da igra naslovne uloge. U to vrijeme u Dramskom pozorištu su radili mladi i talentovani reditelji Slobodan Unkovski, Ljubiša Georgievski, Vladimir Milčni, a često su dolazili i reditelji iz Beograda. Jovanovski je ubrzo dobio ulogu u predstavi „Hamlet“ Vilijama Šekspira, koju je režirao Slobodan Unkovski, sa kojom je gostovao po cijeloj Evropi i Latinskoj Americi… Pred kameru je prvi put stao 1972. godine u filmu „Prokleti smo Irina“, u režiji Koleta Angelovskog, zajedno sa Nedom Arnerić i Batom Živojinovićem. Od tada, u veoma kratkom periodu on se istakao kao jedan od vodećih dramskih umjetnika u Makedoniji, ali i u zemljama bivše Jugoslavije. Odigrao je više od stotinu uloga i režirao desetak predstava. Više od 20 puta je nagrađivan za svoje glumačke kreacije. Počasni je član Crnogorskog narodnog pozorišta.

Ovog sjajnog umjetnika filmska publika sjeća se po ulogama koje je ostvario u filmovima „Stršljen“, „Prije kiše“, „Nečista krv“, „Srećna Nova ’49.“, „Za sada bez dobrog naslova“, „Kuća pored pruge“, „Seks – partijski neprijatelj broj 1“, „Dorotej“…

(Izvor:Pobjeda)