Roman “Bernardijeva soba” Slobodana Tišme godinu i po dana nakon što je ovjenčan NIN-ovom nagradom, naravno, nastavlja svoj put – prevodi se na italijanski, njemački i mađarski jezik.
Od samog početka postoji nešto specijalno vezano za taj roman, prisutnost Tišmine fenikscrvene boje na jedan udoban način vodi kroz to književno putovanje. Ono što je mene vodilo kroz ovaj razgovor jeste jedna Slobodanova rečenica: da mu se taj roman otvorio kao karte. Marsejski ili Viskontijevog tarota špil, zamišljam.
Portret Slobodana Tišme koji je ispred vas, može se učiniti kao razgovor o romanu, a zapravo je naracija koja objašnjava stvaranje, jer Slobodan Tišma jedan je od onih koji stvaraju iz zadovoljstva i koji su uspjeli u namjeri da žive umjetnost. Bez ostatka.
''Pozdravljam te, stari okeane'', zapravo je moto romana?
"To je grof od Lotreamona, pravim imenom Isidor Dikas, i njegovo prozno-poetsko djelo „Maldororova pjevanja”. „Pozdravljam te, stari Okeane!“ je refren koji se provlači kroz cijelu poemu ili roman.
Lotreamon je rođen u Montevideu, a otac ga je poslao na školovanje u Francusku, prešao je Okean brodom, to je druga polovina 19-og vijeka, stvarao je kad i Rembo i Malarme, bio je simbolista, a kasnije su ga nadrealisti “izvukli iz zaborava”.
Napisao je samo “Maldororova pjevanja” i još dvije knjižice koje se zovu „Poezije“ koje su potpuno suprotne „Maldororovim pevanjima“, u nekom smislu nisu ni interesantne... Živio je kratko, dvadeset i tri godine. Meni je taj refren bio jako zgodan za upotrebu, jer mi je Okean jako važan.
Pišta Petrović se stalno okreće Okeanu kao nekom kosmičkom planu, otvorenosti prema univerzumu, jer Okean je zapravo to, on nije kopno. Zemljina površina po kojoj se krećemo, nekako je suviše antropomorfna, prilagođena čovjeku, čovjek ju je u izvjesnom smislu izmijenio, a okean je to parče univerzuma koje zemlja sadrži i koje je ostalo nepromijenjeno milijardama godina.
Metafora Okeana je ono što je bitno u romanu, jer Pištin pogled se okreće Okeanu gdje nema dnevnog života, nema onog što život nosi: borbe između ljudi, politike... ako pretpostavimo da se ribe ipak ne bave politikom.
On se okreće Okeanu kao vječnosti. Ali Okean je i mjesto zločina, bar njegova unutrašnjost, kako je tvrdio Oto Vajninger. No, Pišta je samo zaljubljenik u pučinu, dakle, površinu, apstrakciju. Zapravo, koleba se".
(Izvor:Vijesti)
