Nakon što je u utorak završio svoj istorijski recital u Lisinskom, Ivo Pogorelić zaključao se u garderobu i poručio da neće izaći dok hodnik ispred ne bude potpuno prazan. Njegovo je sviranje kompozicija Ludwiga van Beethovena te večeri bilo ozareno i njegovim vlastitim uživanjem u muzici, a prsti su oblijetali klavijaturu s nevjerovatnom lakoćom. Tako se barem činilo nama u publici.
Upravo zato svi prisutni iza pozornice s punim su razumijevanjem požurili ispuniti maestrovu potpuno razumljivu želju. I slušaoci su se te večeri razilazili u neuobičajenoj tišini. Kako li je onda tek bilo onom koji je proizveo sve te silne utiske?
Na ovakvim koncertima svi potroše mnogo kalorija, i onaj koji svira i oni koji slušaju – rekao mi je maestro Pogorelić, ali tek juče, u petak, kada mi je ljubazno dodijelio termin za razgovor, uz koji sam dobio i mnogo više: poziv na zajedničko razgledanje Picassove izložbe u Klovićevim dvorima.
Maestro i njegova dugogodišnja suputnica gospođa Miljenka Stanić insistirali su na kupovini ulaznica za koje su čuli da su skupe. Zamolili su me da sve prođe bez ikakva protokola i bilo kakvog posebnog tretmana te se raspitali smije li pokraj Picassovih remek-djela u torbi svog gazde prošetati i Pogorelićeva miljenica Mia. Dozvolu su dobili, a maltezerica je opravdala povjerenje. Nijednom nije zalajala, čak ni na Picassovu skulpturu mačke.
Pijanist koji svoje jedinstvene sviračke sposobnosti duguje i jedinstveno upornom radu divi se posebno Picassovoj energiji koja ga je takođe tjerala na rad do kraja života.
Ali uzalud sav talent bez rada, temeljna je poruka pijanista koji je iz Klovićevih dvora otišao pravo za klavir u Lisinskom da bi još koji sat divnog proljetnog dana proveo vježbajući prije puta u Split gdje svira večeras.
(Izvor:Večernji list)
