NEMAM ja šta da pričam o tim idejama. O klasnom ratu u Americi sad već govori i Džordž Soroš, a i Borka Pavićević se ponovo proglašava za ljevičarku. Politika nikada nije uticala na moju umjetnost, ona je samo bila tema mog pozorišta - kaže Ljubiša Ristić, "zakleti" Jugosloven i ljevičar koji je iz SK izašao još 1970, proslavljeni pozorišni reditelj, čije ime je ušlo u brojne svjetske enciklopedije i leksikone...
U "njegovom" pozorištu, daleko od gradske vreve, ali i pažnje kulturne javnosti, počinje razgovor s Ristićem i na samom početku pitanje: šta se, uopšte, dešava s KPGT?
- Ovde nema promjena, a u medijima i dalje nikakvih informacija o KPGT. Vlast se promijenila, ali su mediji ostali isti. Prvi put od postojanja KPGT, znači 35 godina, konkurisali smo za sredstva od države. U nezgodnom trenutku, država nema para. Ukoliko ih dobijemo planiramo pet novih predstava na neizvođenim tekstovima autora jugoslovenskog kulturnog prostora.
Šta je sad repertoar?
- Mi imamo "gvozdeni" repertoar. Uvek "Ričard Treći", "Psovanje publike", "Sarajevske priče". Uprkos predrasudama, KPGT ni od jedne vlasti nije imao dotacije. Samo je 1987, vlada Mirka Marjanovića je odredila u republičkom budžetu 900 hiljada maraka za adaptaciju napuštene stare Šećerane u pozorište. Od tih početnih sredstava, na različite načine,izgradili smo pozorište zbog koga nas danas mrze i zavide nam. Ono nije naše vlasništvo niti sam ja to ikada htio da bude, znajući s kim imam posla. Moj predlog Vladi je da preuzme čitav kompleks stare Šećerane s pozorištem i to pretvori u veliki kulturni centar koji neće biti prodavnica suvenira...
Kako se izdržavate?
- Nikako. Mi smo najsiromašniji na čitavoj pozorišnoj sceni. Nemamo prihoda, a kamoli dugova. Ponekad se ovde snimi neki spot, održi ivent, koncert nekog di-džeja. Tako razvlačimo od prvog do prvog, kao svaka normalna porodica u ovoj zemlji.
Da li i KPGT plaća cijenu vaših političkih ubjeđenja?
- To je krajnje mutna stvar. Uvijek sam bio u sukobu s nekom partijom, s vlastima. Sklanjao se s puta kolegama iz pozorišta, njihovim ambicijama. Ali, danas poslije četiri decenije, vidim da su političari manje istrajni protiv mene, a da je pozorišni svijet velikim dijelom strasno zainteresovan da me nema.
Kako to objašnjavate?
- Ne objašnjavam. Kod mene dolaze ljudi koji pišu istoriju pozorišta i kulture naše zemlje, ali nikako kritičari - da vide predstave i o njima nešto napišu.
KAPITAL SRBIJA
U čemu je preostali kapital ove osiromašene zemlje?
- U svim oblastima života jedini izlaz je u proizvođenju novog: novih vrijednosti i u materijalnom i u duhovnom smislu. Svaka vrsta proizvodnje. Sve iz početka. Treba podržati svaki rast: populacije, privrede, poljoprivredne i industrijske proizvodnje. Proizvoditi znanje, obrazovanje. Nova djela koja stvaraju nove odnose, nova radna mjesta. Povezati centar i periferiju. U svakom smislu, podići nivo dostojanstva života.
(Izvor:Večernje novosti)
