Branislav Nušić i Dušan Kovačević, pisci su komada koji su, baveći se našim naravima i mentalitetom, obilježili svoje epohe, oštri toliko da ih vlast u jednom trenutku baš nešto pretjerano ne ljubi, ali ne i zajedljivi da ih narod ne bi prihvatio kao svoje. Onda nije ni čudo što je Dušku Kovačeviću ponuđeno, a on je, kaže, sa zadovoljstvom prihvatio, da bude taj koji će u Smederevu otvorenim da proglasi ovogodišnje Nušićeve dane, jubilarne, 30. po redu.
- Svi smo mi pisci dvadesetog vijeka neka vrsta roda. Praktično smo živjeli u isto vrijeme. Uopšte, nije bitna razlika od 10-20 godina. U nečijoj biografiji je možda važna, ali kada se kaže za nekog da je živio u 18, 19. ili 20. vijeku - to je odrednica. Tako smo i Nušić i ja u neku ruku savremenici. Mala je razlika između njegovog odlaska i mog dolaska na ovaj svijet. Naravno, pošto smo proveli vijek u jednom istom narodu i pisali iz svog iskustva, opisivali smo mu i mane i vrline. Nijedan pisac ne može da pronikne u bit i dušu nekog drugog, ali ako je odrastao u jednom mentalitetu, onda je to njegov dio i sve što piše piše o sebi - pristaje Kovačević na vezu između njega i Nušića i podsjeća da će sljedeće godine će biti značajan jubilej, 125 godina od rođenja Nušića.
Taj jubilej je već pitanje države, kaže Kovačević, sigurno ne jednog grada. „Vidjećemo kako će država to da obilježi“, kaže.
Kovačević je više puta rekao da ne voli „čiste komedije“ jer ni život nije takav. Posljednjih godina, makar komercijalno, najbolje prolaze baš takve „smiješne predstave“...
- Ne volim nešto što je isključivo smijeh zarad smijeha. Pripadam nekakvim drugim oblicima zabave. Nijesam ni preveliki ljubitelj i poštovalac samo i isključivo velike i teške drame. Dosta mi je drame u životu pa onda ne moram da idem u pozorište ili da gledam film koji će mi reći da je život težak i da ćemo mi svi jednog dana umrijeti. Najveću tragediju i najozbiljniju priču možete da ispričate na hiljadu načina, ne mora baš na taj.
Koliko je onda ovo što se trenutno događa na našim pozorišnim scenama po ukusu Dušana Kovačevića?
Ima svega i svačega, to je činjenica, a razlog je prije svega nemaština. To takozvano snalaženje. Ljudi se dovijaju na razne načine. Prave se predstave bez scenografije, bez kostima… Uskoro će se igrati i bez glumaca. I onda će to biti najjeftinija moguća predstava. Da se igra predstava, a da je nema. To će biti kraj tog eksperimenta zvanog „ušteda u kulturi“. S druge strane, imamo ovo što u Smederevu vidimo, pune, krcate sale, i to je ono što daje nadu. Ovdje sigurno ima ljudi koji su gledali deset verzija „Sumnjivog lica“, ali sada dolaze da vide i jedanaestu. To treba poštovati jer će sve proći, proći će naš život, a ostaće samo priče. I predstave - kaže Kovačević koji je na samom otvaranju Nušićevih dana poručio da je „ova puna sala najbolji znak da kulturu u Srbiji treba podržati, ne treba joj dozvoliti da postane ‘ekstremni sport‘, da se ljudi njome bave kad nemaju drugi izlaz, da se sve svede samo na to da preživimo“.
(Izvor:Blic)
