Tek stasala djevojčica sa sjevera Crne Gore sa svojih osamnaest godina počinila je zločin koji je do prije koju godinu u zemlji u kojoj svi živimo bio nezamisliv. Ona je, sa svojih osamnaest godina već dva puta postala majka iako od svog zločina ima samo jedno dijete. Dakle, djevojčica je sa petnaest godina ostala trudna, sa šesnaest rodila prvog a sa osamnaest drugog sina.

Javnost, a to smo svi mi, zgrožava se nad njenim zločinom ne razmišljajući o njenoj nesreći. Djevojčica koja je sve svoje bacila niz rijeku u policiji je kazala da se na taj korak odlučila zbog toga što je nevjenčani suprug zlostavljao. Šta i kako se dogodilo utvrdiće oni kojima je to posao i odrediće joj kaznu koju će sigurno biti mnogo lakša od saznanja šta je učinila, kada konačno i ona sama dođe do tog saznanja.

Edina Kastrati, osumnjičena za ubistvo sina u Plavu, foto: Screenshot

Zgrožavamo se nad onim što ne možemo ni da zamislimo, da majka ubije svoje dijete, a niko se ne zgrožava nad činjenicom da je djevojčica od petnaest godina imala nevjenčanog supruga, jer zakon ne dozvoljava da maloljetna lica stupaju u bračne odnose. Nikome nije ni oko zaigralo ni kad je petnaestogodišnja djevojčica ostalo trudna, imala je valjda nevjenčanog supruga pa je tako forma prikrila suštinu.

Sigurno se niko nije okrenuo ni na činjenicu da je djevojčicu taj isti nevjenčani suprug zlostavljao. Njeno objašnjenje nesreće koju je počinila ne mora biti tačno, to njena savjest pokušava da sebi olakša. Ni njena tvrdnja o zlostavljanju ne mora biti tačna. Ipak, djevojčica koja rodi dva dječaka dok se njene drugarice tek spremaju za matursko veče sigurno predstavlja manjinu i u sredini u kojoj živi. I u kojoj je živjela neprimjetna.

Sad umni razglabaju šta je to dijete moglo navesti da ubije svoje dijete. Je li to postporođajna depresija. Je li možda majku da ubije sina navelo zlo vrijeme koje su nam donijeli ratovi i sveopšte rastuće siromaštvo. Kako u takvim uslovima i u takvoj sredini djeca rađaju djecu, to se niko nije zapitao.

Ona je kao dijete ostavljena sama da se bori sa nedaćama koje joj je život donio. Ona je ostavljena sama i kao dijete i kao majka i kao nečija kćer i kao nečija žena, pa na kraju krajeva i kao nečija sugrađanka. Mi okrećemo lice i nećemo da vidimo ni djecu koja rađaju djecu, ni muževe koji zlostavljaju žene, ni roditelje kojima je preče šta drugi misle od sreće sopstvene djece. Dok na kraju ne dobijemo čedomorke.