Današnjem sistemu obrazovanja nametnuta je potreba za približavanjem Evropskoj Uniji kako bi se naš sistem aktivnije uključio u evropske tokove obrazovanja i znanja.  Obrazovanjem direktno oblikujemo uslove našeg kulturnog, društvenog i ekonomskog rasta. Upravo zbog toga, neophodno je unutar države usaglasiti temeljne ciljeve i vrijednosti koje bi bile dio obrazovnog sistema. Obrazovni sistem bi morao motivisati mlade ljude da svojim angažovanjem doprinesu  kvalitetnijem kulturnom, društvenom i ekonomskom rastu. Nastavnici u Njemačkoj su među najbolje plaćenima u zemlji. Kada su sudije, ljekari i inženjeri protestvovali zarad želje za istim primanjima kao i nastavnici, kancelarka Njemačke im je rekla:''Kako možete da se mjerite sa onima koji su vas naučili svemu što znate?''.  Ovo dovoljno govori koliko razvijene zemlje cijene profesiju nastavnika i, nesumnjivo, stanje u zemlji im je na zavidnom nivou upravo zato jer imaju uređen sistem obrazovanja.

Posmatrajući sa strane može se steći utisak da nastavnici u Crnoj Gori pokazuju visok stepen lojalnosti prema obrazovnim vlastima i podršku za obrazovne promjene, ali to je samo privid u složenom spletu važećih odnosa moći. Nedoživljavanje nastavnika kao činilaca čiji proces participacije treba brižljivo njegovati, vodi do gubitka za samu obrazovnu politiku koja u implementaciji ne dobija podršku, kao i do nezadovoljstva nastavnika nedovoljnom uključenošću u kreiranju sopstvenog posla. Nesumnjivo je da je uključivanje nastavnika kao ključnih aktera u ciklus obrazovnih politika  od izuzetne važnosti. Pitanje učestvovanja  nastavnika u obrazovnoj politici, te participacije u upravljanju školom, dio su šireg pitanja demokratizacije obrazovanja.

Sveobuhvatna korjenita prosvjetna reforma u Crnoj Gori se desila 2001. i njome se definisala nova koncepcija obrazovanja, u kojoj su vrijednosti demokratičnosti na različitim nivoima snažno naglašene. Iako su tad značajne komponente koje zahtjeva reforma obrazovanja uspješno funkcionisale, najslabija karika je bila participacija škola, a posebno nastavnika.

Posljednjih godinu i po rađene su nove haotične sveobuhvatne promjene u obrazovanju  koje se nisu  temeljile na empirijskim istraživanjima ili ako jesu onda su u pitanju bila nevalidna istraživanja (neodgovarajući uzorak i ciljna grupa, neadekvatna analiza, pozivanje na istraživanja drugih visoko razvijenih zemalja sa nemogućom implementacijom obrazovnog sistema u našim uslovima). Nisu se temeljile ni na iskustvu  nastavnika iz učionice, ni na rezultatima Evaluacije reforme obrazovanja u Crnoj Gori 2010-2012. (M. Bešić, Reškovac). Mada, u pomenutoj evaluciji, čak se nije ni osvrnulo na participaciju nastavnika u procesima odlučivanja i upravljanja, stoga joj nije ni dat značaj u strateškim dokumentima.

Reformu obrazovanja vidim kao značajno strateško pitanje koje bi zapravo trebalo da kreira budućnost zemlje. Kakav sistem obrazovanja napravimo, takva će nam djeca biti, takve ljude ćemo u  bliskoj  budućnosti zapošljavati. To je veoma ozbiljan proces koji zahtjeva vrijeme, sistematičnost u radu i prisustvo  vizija, ne smiju se donositi brze i ishitrene odluke.  Svaka reforma u prosvjeti mora se dati na sud javnosti, naročito treba omugućiti da nastavnici sa zapaženim radnim iskustvom iskažu svoje zahtjeve i preporuke, da neposredno učestvuju u samom osmišljavanju cjelokupne reforme. I pored neuključivanja nastavnika u procese kreiranja promjena, često možemo čuti prebacivanje odgovornosti za neuspjeh na njih. Evidentno je da su, pored svih reformi, podsticaji za dizanje kvaliteta obrazovanja uglavnom individualni i dolaze iz entuzijazma nastavnika i njegovog emotivnog odnosa prema mladim ljudskim bićima. Znatan je broj i onih kojima je sistem ubio svaki entuzijazam (narušen ugled, niska primanja, život na rubu egzistencije...) što se nemonovno negativno odražava i na kvalitet rada. Mnoge škole nemaju podsticajni radni ambijent, nastavnicima je potkopan autoritet, često  su predmet nasilja i omalovažavanja, sistem ih ne štiti već štiti destruktivne pojedince i tako ubija produktivnost cijelog okruženja.

"Svaka reforma u prosvjeti mora se dati na sud javnosti"

Svaka, pa i najmanja promjena u obrazovanju, a posebno ove posljednje sveobuhvatne promjene, morale su se sprovoditi oprezno i kroz niz pilot projekata. Međutim, kod nas promjene su se sprovele frontalno, tj. odjednom u svim školama i svim razredima. Naravno, tada su neminovni i brojni problemi, od neupućenosti samih nastavnika u način realizacije  nastavnih programa, pojave udžbenika lošeg kvaliteta ili pak nepostojanja adekvatnih udžbenika koji prate novi program, problema sa administracijom, do neusaglašenih, često kontradiktornih, stavova između zaposlenih u Zavodu za školstvo i Ministarstva prosvjete.

Takođe, gotovo da ne postoji komunikcija između resornog ministarstva i drugih njemu podređenih institucija sa jedne strane, i škola, sa druge strane. Važne aktuelnosti, odluke, promjene i sl. nastavnik saznaje istovremeno kad i ostala javnost, nakon što su  već formirali radne grupe, odredili i odradili neke segmente reforme, bez želje da čuju mišljenje i sugestije nastavnika praktičara. Neusklađenost programa na fakultetima koji obrazuju buduće nastavnike sa reformskim promjenama u školama, je takođe jedan od izraženih problema.

Svaku promjenu neophodno je prvo dobro osmisliti i utemeljiti imajući u vidu vrijeme, potrebe i postojeće uslove u zemlji, staviti akcenat na vaspitne ciljeve, poboljšanje statusa i vraćanje ugleda nastavniku, osvješćivanje značaja naše profesije... Posljednjim promjenama, i pored evidentno prisutnijeg problematičnog ponašanja učenika, zapostavljeni su vaspitni ciljevi. U prvom ciklusu osnovne škole izostavljen je čas Nadgledano učenje, a u trećem ciklusu predmet Građansko vaspitanje. Urađene su i neadekvatne izmjene Pravilnika o načinu i postupku dodjeljivanja pohvala i nagrada i vaspitnim mjerama za učenike osnovne škole.

Kroz reformu posebno je izražena potreba za smanjenjem obima predmetnih programa i sedmičnog broja časova, iako se ta potreba ne temelji na egzaktnim podacima. Nedjeljni broj časova umanjen je za 10%. Predmetni programi umanjeni za 10%, ali količina gradiva po jednom času ostala je ista. Na taj način nije postignuto rasterećenje učenika već je samo nedjeljni boravak i učenje djece u školama umanjeno za 10%.

“Naš učenik u toku devetogodišnjeg školovanja po novom Planu ima prosječno 655 časova manje od učenika u zemljama OECD. Učenici u Crnoj Gori u toku devetogodišnjeg školovanja nastavu pohađaju jednu godinu manje od učenika u zemljama OECD.Stoga se pitamo, da li  smanjeni broj časova i predmetnih sadržaja mogu:-  povećati kvalitet osnovnog obrazovanja; -  smanjiti procenat  nedovoljno funkcionalno  pismenih; -  smanjiti zaostajanje u učenju u odnosu na prosjek OECD?“ akademik S. Backović

Nadam se da će odgovorni za sprovođenje reformi obrazovanja u Crnoj Gori naći za shodno da se pozabave bar nekim od navedenih  pitanja.

 Autor: Učiteljica Olivera Leković, mr obrazovne politike