Vrelo ljetnje mediteransko veče u Toskani, nešto iza ponoći. Bar mali, svega nekoliko stolova i klavir u uglu. Za njim od utorka do nedjelje sjedi mladić od nekih dvadesetak godina, svira do jutra italijanske hitove, francuske šansone, svira Frenka Sinatru i Elvisa Prislija. I skoro svake večeri u publici se nađe bar jedna djevojka koja bi željela da zapjeva sa njim. Onda on iz rukava izvuče svoje romantične karte, pa cijelom popločanom ulicom odjekuju “La vie en rose” ili “Tristeza”. Svirao bi tako bez prekida, sve dok mu ne priđe gazda lokala i kaže: “Dosta je bilo za večeras.”
Decenijama kasnije, malo je onih koji mogu da ga čuju u tako intimnom prostoru, kao što je klub gdje je prvi put zapjevao pred publikom. Još manje je onih koji bi mu, poput tadašnjeg gazde, govorili da prestane. Obično ga svi pitaju da otpjeva bar još jednu pjesmu. Međutim, kako u razgovoru za B92 tvrdi slavni tenor Andrea Bočeli, sve to vrijeme on nije mrdnuo iz rodne Toskane. Korakom jeste, obišao je cio svijet, ali srce mu je i dalje na istom mjestu gdje je prvi put zakucalo, sredinom prošlog vijeka.
“Trideset godina kasnije, što životnog što profesionalnog iskustva, ostavlja trag na bilo kom od nas. Trag koji je, sve u svemu, u mom slučaju bio pozitivan: u poređenju sa tim vremenima naučio sam da budem manje impulsivan, ali da zadržim istu količinu sposobnosti da volim, sanjam, da se nadam”, priča Bočeli.
Možda nećemo moći da ga čujemo u malom baru na uglu, al on nas uvjerava da ni na njegovom nastupu zakazanom za 10. maj u Kombank areni, neće faliti emocija. Uostalom, sviraće isti repertoar koji je svirao na početku karijere, jer je sve te pjesme sakupio na nedavno objavljenom albumu “Passione” (Strast). Sa svojim dugogodišnjim prijateljem i producentom Dejvidom Fosterom prošao je kroz osamdeset pjesama svoje mladosti, ne bi li odabrao petnaestak koje su se našle na albumu, svojevrsnom nasljedniku prethodnog izdanja “Amore” (Ljubav). Iako su oba puta u pitanju albumi inspirisani latino standardima, Bočeli ne pristaje na takvu kategorizaciju, dodajući da je u pitanju “nešto mnogo više”.
“Nema sumnje da latino-senzualnost preovladava albumom, koji je ispisan bezvremenim stranicama kubanskih, brazilskih i portugalskih ritmova, ali na albumu ‘Passione’ pjevam na čak šest različitih jezika i nudim listu pjesama koje su već zauzele svoje mjesto u vremenu i muzičkom prostoru. Uprkos tome što u rječnicima nisu navedene kao sinonimi, riječi „ljubav“ i „strast“ jesu dvije strane istog novčića, jer kao što svi znaju, ne možete voljeti bez strasti i ne postoji iskrena strast bez ljubavi. Internacionalni uspjeh koji je postigao album 'Amour' ohrabrio je mene i Fostera da snimimo ovakav nastavak. Međutim, ‘Passione’, s obzirom na to koje pjesme obuhvata, akcenat stavlja na zavođenje i senzualnost. Život bez strasti ne vrijedi”
(Izvor:B92)
