Maštoviti lirik, koji ne može da zaboravi obuzet nasiljem sadašnjosti, Đeljoš Đokaj vodi po pepelom posutoj mediteranskoj zemlji modro olovne boje, ranjene i bolom skrhane likove koji su teškom ljudskom žrtvom platili svoju humanost.
Slikar tehnološke sadašnjosti koju već osjećamo kao dio prošlosti, po koj se kreće robot, srećan poput dječaja u opancima iz čijih (očiju) udova klija korijenje i iz arterije kaplje krv. Slikar je bivših i budućih seljenja. Crtež, boja i forma za jednu okamenjenu, metaliziranu sliku čije vrijeme se prostire u beskraj, slično najmučnijim snovima.
Zagonetne figure niču iz dubina istorije čovjekovog “ega”, iz dubina čovjeka i dječaka i prolaze poput krika, zapomaganja gubeći se u zamrzloj daljini zeleno plavog staklastog neba, sijući za sobom predmete uspomena otkrivajući obrubljene glave i fotografije dječaka i mladenaca.
Figurativna dimenzija sadašnosti obuzeta je pošlošću, selom, djetinjstvom i ratom protiv nacizma. Sjećanje ulazi u dimenziju sadašnjosti. Svaki lik predstavlja jedinstvo sadašnjosti i uspomena. Istorija se ne priča niti prikazuje, osjeća se kao živa i neodvojiva od autobiografije.
Ne priča se o godinama koje su prošle, nego ikonski likovi žele da prkažu objavljenje i raspeće sa fresaka srpskih, crnogorskih i makedonskih ikona. Jedinstvo sadašnjosti i sjećanja, kako u crtežu, tako i u grafici postaje jedna specifična kompozicija koju tvore komadići materije ostavljajući dojam grafita, tkanine, metala, najrazličitijih materijala koji oživljavaju pod rukom slikara.
Često su to spajanja u pepelu života, koji na papiru poprima sjaj starog zlata što je nekada prekrivalo lica i uzdržljive pokrete drevnih ikona, čiji su zlatni i srebrni skuti bili ukrašeni dragim kamenjem. Ikona za Đeljođa Đokaja nije ni revival, ni kič: ona je opsesivni alarmantni prikaz istorije generacija i generacija, koji treba da izrazi jedno lice na jednoj glavi.
Njegovo slikarstvo puno je lica, glava, od kojih su noge odsječene i iz čijih suza i raspadanja dodir ruke slikara, pozitivnog i poetskog želi da izvuče ono što se rađa i klija, da od jednog mučnog zatvorenog kruga stvori prostor u kome bi neki ljudi ponovo mogli pokušati da žive.
Pred ljudskim likom otkriva svoje čuđenje kao pred nekim antičkim kipom, iskopanim iz zemlje, ili izvađenim iz vode. Svaka figura ponovo dobija svoj oblik, kao iz neke anatomske sekcije, ili kao pri komponiranju komadića nekog razbijenog predmeta.
Đeljoš Đokaj pripada generaciji umjetnika Vladimira Veličkovića i Dušana Džamonje, generaciji koja ne želi da zaboravi i koja se odvojila od prethodne, od nadrealiste Stupice i od apstraktnog Lubarde, do u početku seoskog socijalnog realiste, a zatim gradskog neometafizičara Hegedušića, da bi se zadržala na radikalnoj projekciji izvjesnih tipično nacionalnih karakteristika, u okviru estetskog iskustva Evrope.
“Sjećanje na žrtvu” je još jedan enterijer sa prekrasnom ženskom obrubljenom glavom na prozorskom pragu, na kojem se nalaze i dvije slike Đoljoša i Laure; van metarizičkog prozorčića zemlja je intenzivno zelene boje.
Prevrnuta “Kanta” odaje sadašnost, prošlost i budućnost u tužnom pogledu dječaka sa šupljom glavom i golubicama koje kjucaju između stare cipele i izblijedjele fotografije. Na svim ovim slikama pojavljuju se otpaci, raskomadane igračke i među njima ljudski likovi, ili samo njihovi udovi.
Na slici “Poprsje generala” nalazimo ono što je rat iza sebe ostavio: dvije obrubljene glave, jednu figuru, jednu cipelu i jedno nestvarno, u pepeo pretvoreno selo, koje viri iz dubine na horizontu, umetnute poput dragog kamena na ravnicu od ugljena.
(Izvor:Vijesti)