„Jednom kad odeš iz Crne Gore prodisaćeš“, – govorili su mi svi koji su otišli.
Ja sam u Crnoj Gori disala, činjelo mi se bolje, nego na bilo kojem drugom mjestu na svijetu. Zabluda.

U glavnom gradu Danske sunčano i toplo. Škripa mojih kofera podsjeća da sam se odvažila na „odvajanje“ od vječne nam naše i čekam prve naznake o „boljem životu“.
Čekala sam tako nekoliko mjeseci, dok nisam poželjala da opet pišem o svojoj zemlji. Ne sjećam se trenutka, znam da je bilo kišno septembarsko jutro i da me miris svježe pokošene trave vratio u neka davna ljeta, gore u planinske vrhove iznad Podgorice, iznad svijeta i iznad boga.
Klepetanje neke nepoznate ptice zazvuča mi poznato a dječija graja u dvorištu blisko.

Samo sam na trenutak poželjela miris crne kuvane kafe, koju ovdje ne piju, šaputanje komšinice sa prvog sprata dok ogovara Olju i majkin smijeh.
Pokušavala sam da oživim neke trome razloge iz prošlosti koji bi izmamili nostalgiju no nisam uspijevala. Nije prošlo dovoljno vremena za nedostajanje, mislila sam se, dok se nebo iznad Kopenhagena dvoumilo i razlivalo.

Isto je plavo, pomislih ironično. Lagali su nas oko svega, sve su izmislili. Nismo ni posebni, niti se jedino mi družimo istinski. Nismo ni topli ni srdačni, nismo ništa od onoga što su govorili nama koji smo vječno ostajali.

Jedna prelijepa mlada majka upravo je spuštala svoju ćerku sa bicikla, pažljivo kao da je jaje pa svakog časa može da se polomi. U Danskoj majke imaju najkraće radno vrijeme u Evropi i najveće plate. Djecu im finansira država. Ova majka, poput većine žena ovdje, treba samo nježno da spusti djevojčicu sa bickla. Nema nekih većih briga. Zato je svježa, nasmijana i srećna. Bez šminke, vitka i duge plave kose, veselo joj šapuće nešto-dok je djevojčica zadivljeno posmatra.

Sjetila sam se moje majke, koja je rano ostala udovica i morala da radi sedam poslova da bi mogla da podigne mene i brata. Ne sjećam se sunčanih dana i vožnje biciklom. Ne sjećam se njene bezbrižnosti tokom mog odrastanja. Ne sjećam se da je bila mlada.

Nekoliko nedelja po mom dolasku, primijetila sam na ulicama mnogo više ljudi nego što je uobičajeno. Primijetila sam da se oko nečega bune. Ovdje se plate primaju poslednjeg dana u mjesecu, no bila je nedelja i plate su kasnile jedan dan. Grad je bio uzurpiran. Primili su plate u ponedeljak sa nadoknadom kašnjenja. Uz izvinjenje banaka. Uz medijsku propraćenost i sramoćenje države.

Ja sam u Crnoj Gori počela da radim čim sam završila srednju školu. Deceniju su me ubjeđivali da imam neopisivu sreću jer sam platu primala redovno. Da sam bogovski privilegovana što sam osigurana. Da sam nebeska miljenica što mogu sebi da plaćam studije. Da nigdje nebo nije plavo kao iznad Crne Gore.

Lagali su nas oko svega, sve su izmislili.

Ovdje svi penzioneri voze bicikla. Bakice su im dotjerane, svježe i vitalne. Djedovi nose šarene bukete i šešire od šida. Njihova su djeca sa punoljetstvom dobila stanove, poslove i štedne fondove. Oni su, radeći cijelog života stekli bogastvo i nesmetanu starost.
Sjetih se mog djeda, koji je cijeli vijek radio u „Jugoprometu“ i zaradio penziju od sto pedeset eura mjesečno. Babi je, sad kad djeda više nema pripalo pravo na korišćenje. Oko stotinak eura mjesečno plaća samo račune. Nikad nije izašla iz države, jer su je lagali. Lagali su je oko svega, sve su izmislili. Da joj Milo daje penziju jer je dobar, da je velika sreća jer su penzije sigurne, da je privilegovana.

Moj momak je ovdje došao da igra fudbal. U Crnoj Gori, iako se vodio kao profesionali sportista potpisivao je samo amaterske ugovore. Kad sam se zaljubila u njega, moj najbolji drug mi je rekao: „Sa fudbalerom da izlaziš? To nisu fudbaleri to su uzaluderi, to ništa u životu ne radi pa je kao sportista“. Sve su nas lagali. Da je sport uzaludan i da se od snova ne živi. Da je najbolje da ti žučna kesa prsne u nekoj zadimljenoj kanceraliji radeći doživotno za penziju kojom ćeš plaćati račune. Da se samo „preko veze“ uspijeva. Da ti trebaju „jaka leđa“ čega se god latiš. Da si božiji miljenik ako radiš za nečijeg tatinog sina i otvaraš mu vrata od bijesnog auta sa fakultetskom diplomom.
Da ti treba partijska članska karta ako misliš da odvojiš vremena i novca za ljetovanje. Da treba da častiš doktora kad ti porađa ženu, jer može da umre. Da se policajcima tutne deset eura kad te mrtvog pjanog sačekaju iz grada. Sve su nas lagali. Sve su izmislili.

„Jednom kad odeš iz Crne Gore prodisaćeš“, -govorili su mi svi koji su otišli.
Ja sam disala sasvim dobro, mislila sam, imala sam sve što su imali ostali.
Jedino, nisam smjela da vjerujem da mogu postati bogata od pisanja. Nisam smjela da se nadam plaćenom bolovanju. Nisam smjela da budem ni trudna ni bolesna. Nisam mogla da studiram književnost jer će mi račune plaćati studije prava. Lagali su me, sve su izmislili.

U kraljevini Danskoj kraljica biciklom ide na pijacu. Pazarnim danima, bez pratnje i histerije. Niko je ne poznaje, niko je ne pogleda. Niko ne zna ko vodi državu jer žive svoje srećne živote. Kraljica nema ništa, sve pripada državi i narodu. Kraljica nije država. Koga briga što je kraljica?

Oni nas lažu. Lagali su nas da treba da pristajemo i ćutimo. Prosipali su strah i paniku kad god smo se sjetili da možda nismo roblje. Oni ne postoje ako smo srećni svojim životima. Zato nismo. Nikad nas neće pustiti da budemo-jer oni neće biti važni i veliki.
Kad god se sjetimo da smo gladni oni će naći nekog ludaka koji prijeti predsjedniku, da nam nahrane um. Pristajemo. Kad god pomislimo da nešto nije u redu i da trulimo, oni će izmisliti parade ponosa da nas zamajavaju. Pristajemo. Kad god umre neko bolesno i gladno dijete oni će spremiti „državni udar“. Pristajemo! Oni nas lažu. Sve su izmislili.

Ponekad mi fali miris dunja u jesenji suton. Ponekad me kiša vrati na podgoričke kaldrme i ispucale ceste. Ponekad mi zamiriše vjetar sa Morače i čujem smijeh. No nije prošlo dovoljno za nedostajanje. Nisam se još uvijek sjetila ničega za čim bih mogla da žalim. I dišem, punim plućima iz stomaka. Smijem se češće. Zamišljam djevojčicu koju spuštam sa bicikla, pažljivo kao da je jaje. Šapućem joj… da je rođena srećna.

Autor:Jovana Šekularac

Preuzeto sa: crnagora.me