Kada dođete kod Jovana, morate da se zapitate kako u 21. vijeku vrijeme provodi jedan 16-godišnjak. Potpuno sam, bez struje i vode u kući.
"Ujutru ustanem, doručkujem, nahranim prase i pse i poslije idem da radim. Sa strujom je dobro ali kad nema struje, šta da radiš – ništa", kaže Jovan.
Osim duga za struju od 200.000 dinara, otac, koji je preminuo, ostavio mu je trošnu kuću, nedovršenu štalu. Sestra se udala, a majku, koja ih je davno napustila, Jovan ne pominje.
Koliko mogu pomažu mu mještani i opština. Zvanično o njemu brine sokobanjski centar za socijalni rad, ali Jovan ne želi da ode iz kuće u Vrmdži.
"Ne bismo željeli da ga silom negdje smještamo, niko ne može licisama da ga drži u hraniteljskoj porodici, jer kao što sam kaže: 'odmah iste večeri, ja se vraćam kući'", priča Vladimir Pavlović iz Centra za socijalni rad u Sokobanji.
"Ovdje sam navikao, ovdje imam svoje ljude, uvijek će da mi pomogne svako, u svako vrijeme, imam gdje da radim ovde u selu", kaže mladi Jovan.
Slaviša Krstić iz Vrmdže kaže za Jovana da je dobar dječak, poslušan, druželjubiv, druži se sa mještanima, odlazi do komšija, pomaže drugima.
Životinje Jovanu ispunjavaju dan, imao je i magarence s kojim je i zarađivao. Čini se da mu ono najviše nedostaje.
"Dok sam imao magarence tada je bilo bolje, sa magarencetom dovezem sijeno, drva", žali se Jovan.
Jovanu se ne vidi tuga zbog samoće, život ga je naučio da bude skroman, jedino što je dječački tvrdoglav i ne želi da napusti svoju kuću.
RTS
Komentari