Čarls Dikens je jednom rekao: "Na svijetu ne postoji ništa tako neodoljivo zarazno kao što je smijeh", a s njim se svi mogu složiti.

Gotovo da ne postoji osoba koja bar jednom nije bila u situaciji da se histerično smije bez nekog posebnog razloga, što na kraju dovodi do lančane reakcije smijeha. Međutim, iako epidemija smijeha zvuči kao neki lijep, veseo događaj, ona zapravo nije nimalo zabavna i može lako da postane veliki zdravstveni problem.

Najpoznatiji slučaj epidemije smijeha dogodio se 30. januara 1962. godine u Tanzaniji. Sve je počelo kao naivno smijanje tri djevojčice u školskom internatu u selu Kašaša. Ipak, njihovo cerekanje se vrlo brzo pretvorilo u histeričan smijeh koji se poput požara proširio na cijelu školu.

Kod neke djece smijeh je trajao samo nekoliko sati, dok je kod druge trajao i do 16 dana. Zbog ovog neobičnog događaja, škola je zatvorena, a sva djeca su se vratila u svoja okolna sela.

Međutim, ubrzo nakon zatvaranja škole, epidemija se proširila i na susjedna sela. U aprilu i maju se smijalo više od 200 djece. Do juna, epidemija se proširila na druge škole, zarazivši dodatnih 50 učenika.

U julu su zatvorene još dvije škole, a epidemija nije stala sve dok nije zahvatila gotovo 1.000 djece i zatvorila 14 škola - dok su nastavnici i odrasli samo nijemo i bespomoćno posmatrali. Epidemija je trajala od šest meseci do godinu ipo dana u pojedinim mjestima.

Nauka još uvijek ne zna kako tačno dolazi do pretvaranja pozitivnih emocija u smijeh, ali osoba ne može da se smije duže od 20 sekundi, što ovaj fenomen čini još nevjerovatnijim.

Dakle, šta se zapravo dogodilo 1962. godine?

Čarls P. Hempelman sa Univerziteta u Indijani smatra da su djeca bila pod velikim stresom, a da je epidemija bila nusprodukt, poput pokvarenog ventila za oslobađanje od stresa.

Međutim, to je samo pretpostavka. Naime, niko ne može sa sigurnošću da kaže šta je uzrokovalo epidemiju, a trenutno je jedino medicinsko objašnjenje da je u pitanju bila "masovna histerija", odnosno "masovna psihogena bolest".