“Jednom sam čekao početak nekog filma ispred valjevskog Doma kulture, društvo je kasnilo, ja sam stajao sam, ovolicni mali. I kad se društvo pojavilo, ja sam porastao. Nesigurnost, to je bilo kod mene , nesigurnost i dokazivanje“, tako počinje svoju ispovijest u emisiji “Život priča” Božidar Dragutinović. 

Sve to je počelo u Valjevu sredinom 80-tih. 

“Gledali smo “Goli u sedlu“, čitali „Mi deca s kolodvora Zoo“ i umjesto da djeluje preventivno, djelovalo je potpuno pogrešno, svi smo se pozaljubljivali u onu klinku. Naravno krenulo je, kao probaću, pametniji sam ja. Počelo je sa travom, vrlo brzo heroin, u krizama alkohol i ljekovi. Posle 14 godina drogiranja i kriza, počeo sam samo da čeznem da nađem mjesto gdje ću se odmoriti“, ispričao je Božidar. 

A onda je jednog dana pronašao ono što mu je trebalo već duže vrijeme – mjesto na kome će se odmoriti. To je bio manastir Crna Reka. 

Mnogo puta prije dolaska u manastir pokušavao je da se skine samostalno. Odlazio je na neuropsihijatriju u Valjevu, ali bezuspješno. Kao i u većini slučajeva, roditelji su kasno saznali, 10 godina im je trebalo da prepoznaju. Čak i kada se to dogodilo, majka se pravila da ne vidi da on krade novac iz kuće. 

Opisuje Božidar i kako je doživio prvu krizu, posle koje je shvatio da bi mu bilo najbolje da uzima drogu svaki dan, jer mu je bez nje loše. Kada je počeo da doživljava krize svako jutro, shvatio je da više bez doze ne može.

Odmah po dolasku u manastir Crna Reka znao je da je to mjesto koje mu može pomoći. Iako je planirao da ostane samo tri mjeseca u manastiru, tamo mu se svidjelo. Uslovi su bili surovi, manastir je na planini, imali su samo dva skromna obroka. U početku je bilo samo osam štićenika, ali kasnije se pročulo, pa ih je bilo i po 40. Tamo se i izliječio. 

Međutim, kada je otac Branislav Peranović, koji je pomagao štićenicima da se izliječe, počeo da prekomjerno upotrebljava silu u 'liječenju', Crna Reka je došla u fokus javnosti nakon što je objavljen snimak batinanja lopatom. Otac Peranović je nastavio sa svojom surovom metodom i 2012. ubio je jednog štićenika. Nakon toga je osuđen na kaznu od 20 godina zatvora. Mladić koji je umro od posledica batina koje je pretrpio bio je Božidarov prijatelj. Iako je nebrojano puta upozoravao oca Peranovića da je pretjerao u upotrebi sile i da će se sve loše završiti, nije uspio da ga spriječi u najgorem. Zbog smrti prijatelja osjećao je veliku grižu savjesti. 

Na pitanje da li je crkva bila upoznata da otac Peranović tuče štićenike pod alibijem: "ne bijem ja, Bog bije", Božidar kaže da je bila upoznata sa tim detaljima. 

Kako se udruženje Crna Reka sastojalo od četiri imanja na kojima su se radno-okupacionom terapijom liječili zavisnici, Božidar je nakon izlečenja preuzeo brigu o jednom od centara – Preobraženje – na obroncima planine Cer. 

Jedan od ljudi koji je sa Božidarom već veoma dugo je Denis Simonovski. Nakon što se izliječio od zavisnosti, ostao je da zajedno radi na rehabilitaciji onih kojima je kao i njemu nekada potrebna pomoć. On smatra da kada se dotakne dno, a prije ili kasnije svaki zavisnik do toga dođe, onda je najvažnije napustiti matičnu sredinu. 

Iako je i Božidar prije izlječenja više puta pomišljao da ode iz Crne Reke, znao je da će ako to učini umrijeti. Tamo je, kako kaže, osjećao sigurnost, a molitva je ono što mu je popunjavalo rupu u grudima koja nastaje upotrebom droge. U duhovnom smislu, molitva je to učinila umjesto heroina. A kada si opet pred iskušenjem da poklekneš, molitva učini da se vrati osjećaj da se nalaziš u sigurnoj luci i tu ti je dobro, mnogo bolje nego heroin. 

U Preobraženju je već dugo i Duško, rođeni Sarajlija koji je nakon što se skinuo takođe ostao u zajednici da pomaže Božidaru i ocu Dejanu, koji je duhovnik štićenicima. Duško kaže da je, kada su mu prije sedam godina rekli da je zaliječen i da može da ide kući, osjetio nevjerovatnu sreću i ushićenje, kao da mu je neko rekao da u banci ima ogroman novac koji može da potroši na šta god želi. On je riješio da taj svoj 'kapital' ljubomorno čuva i da pomaže svima koji dođu u Preobraženje, da ga i oni steknu.

Iako je Preobraženje osnovano pod patronatom crkve, kao dio centra za rehabilitaciju, posle izbijanja skandala sa ocem Peranovićem i zatvaranja Crne Reke od strane crkve i Preobraženje je prepušteno samo sebi. 

Božidar kaže da zajednica ne naplaćuje boravak štićenicima, da pojedine porodice pomažu novčano boravak svojih članova, zavisnika, koliko mogu, ali da se uglavnom izdržavaju od svog rada i pomoći nekih kompanija i pojedinaca. Često se desi da im se zalihe hrane svedu na minimum. Kada se obratio za pomoć Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi tačnije Eparhiji Valjvskoj i vladiki Milutinu na njenom čelu, posle nekoliko obraćanja bez odgovora, vladika se konačno udostojio i odgovorio sledeće:

„Poštujući vaš trud i rad sa željom da u borbi istrajete, obavještavamo vas da zbog važećih pravila SPC ne možemo se miješati i pomagati rad udruženja koja nisu na teritoriji Eparhije Valjevske.“

Udruženje Preobraženje je inače, registrovano u Valjevu i po zakonu ima pravo na ogranke, piše u odgovoru udruženja vladici, u kome mu se i zahvaljuju na podršci i brizi za srpsku omladinu. 

A jedan drugi vladika, Teodosije, na molbe očajnih roditelja da se spriječi zatvaranje Crne Reke, jer će njihova djeca koja se tamo liječe ostati bez ikakve nade u budućnost odgovorio je da „iz njih govori roditeljski egoizam, koji hoće da svoje probleme uvale crkvi“. 

Ima, međutim, i onih koji smatraju da je zavisnost bolest koja se može liječiti i koji svoje slobodno vrijeme koriste da volonterski pomognu štićenicima udruženja. Najbolji primjer za to je dr Jasmina Lazarević, psihijatar, koja nesebično pruža svoju podršku štićenicima Preobraženja.

Prva TV/B92