Vašim herojstvom i žrtvama, koje bezgranično činjaste tada, spašena je od ropstva vojska Srbije, jer joj vi, i niko drugi, sačuvaste odstupnicu preko Crne Gore. Dužnost koju smo dobrovoljno tada uzeli prema Srbiji, mi smo, kao i uvijek, vršili revnosno, bratski i prebratski, i sa krajnjim požrtvovanjem, te smo i postali žrtva nje. Crna Gora prinijela je tada i samu sebe na žrtvu, radi Srbije i radi narodne ideje. Ni prošlost ni sadašnjost, niti ijedan narod, ili religija, nije u stanju navesti čistije i nesebičnije žrtve od ove naše. Ne istorija, nego sadašnjost i jedan naročito stvoren sud moraće pokazati, da li je ova žrtva morala biti tolika i ko je krivac za nju. Ja ću mirno čekati, s uvjerenjem, da sam tada, kao i uvijek, ispunio dužnost Crnogorca, Srbina i vladaoca, i da će optuženi biti oni, koji me, s malo dostojanstva i čojstva, pokušavaju klevetati. Na taj eto način ja sam bio rastavljen od vas, od vas s kojima sam skoro čitav vijek doziđivao gnjijezdo slobode, ne samo slobode srpske, jugoslovenske nego i balkanske; od vas s kojima sam šezdeset godina već pisao najljepše stranice naše slavne istorije i činio s vama djela koja su mučeničku Crnu Goru izdigla na neviđenu dosad visinu, i pribavila joj među civilizovanim narodima ugled, koji još do danas nije dostigao nijedan mali narod u svijetu.

Ja i vi bili smo iznevjereni od nekog, od koga smo imali razloga najmanje nadati se, za kog smo žrtvovali sve i kog smo spasli. Taj neko jeste, ne herojski i bratski narod Srbije, nego zvanična Srbija...

Pored svijeh kleveta, vlada Srbije nije uspjela da diplomatski uništi Crnu Goru. Trebalo je uništiti na drugi način, koji neće izazvati gnušanje kod civilizovanog svijeta, koga je trebalo uvjeriti da uništenje i obeščašćenje Crne Gore žele sami Crnogorci. Kad je neprijatelj slomljen silnim udarcima udruženih saveznika, napuštio našu milu Crnu Goru, okupirala ju je, u ime vlade Srbije, njena vojska. Ona je ušla ne s grančicom mira i bratske ljubavi nego s namjerom da sruši najveće dobro svakog naroda i države - suverenitet njen, i uništi njeno državno biće, koje je tekovina vjekovnih napora i krvavih  borba Crnogoraca. Da bi se pred svijetom, kao Pilat, mogla od ovoga bogomrskog i u istoriji nezapamćenog zločina pravdati i preturati ga na narod crnogorski ona je falsifikovala volju narodnu. Skupila je takozvanu Veliku narodnu skupštinu i na jedan nasilnički način, čije odluke nemaju nikakve važnosti, jer Velika narodna skupština i ne postoji kao ustanova po našem Ustavu, akamoli da je nadležna da rješava o sudbini Crne Gore! Pa i ovakav zločin izvršen je prepadom, kukavički lišavajući od učešća u rješavanju o sudbini zemlje nekolike hiljade mučenika i heroja, koji se još ne bijahu vratili iz ropstva., piše u svojoj proklamaciji svježe detronizovani kralj Nikola.

Podgorička skupština, foto: Wikipedia

Od zvanične Srbije i njenih agenata, piše kralj Nikola, optužen sam kao protivnik jugoslovenskog jedinstva. Međutim, nijedan pojedinac u srpstvu i jugoslovenstvu nije više radio na njemu od mene, nastavljajući u tome djelo mojih besmrtnih predaka.

Ne, nijesam ja protivan njemu, ali ne dam da Crna Gora uđe u jugoslovensku zajednicu oklevetana i na način, koji ne dolikuje njenoj slavnoj prošlosti, njenom dostojanstvu i njenim bitnim interesima. Ne, ona neće ulaziti mučki i lupeški u taj veličanstveni hram, kome je ona postavila temelj, i na koji je ona prva razvila zastavu svoju sa Dušanovim bijelim orlom, čije gnjezdo bješe vjekovima samo na Lovćenu. Ona to nije zaslužila. Sjeni slavnih predaka naših, palih za ideju slobode sveg našeg naroda, bunile bi se protiv toga.

Nebrojene i nesebične žrtve vjekovima podnošene, potoci plemenite krvi naših najboljih sinova, prolivene ne samo niz naše suro stijenje već i na bregovima Bojane, Neretve, Miljacke, Drine, Morave i Bregalnice, traže drukčiji i svečaniji ulazak naš u jugoslovensku zajednicu, a ne kakav joj je pripremila vlada Srbije. Taj momenat moraju pozdraviti s pobožnošću, s kapom u ruci, svi pošteni Jugosloveni, piše kralj Nikola.

Kralj Nikola sa porodicom, foto: Wikipedia

Sami Crnogorci, i niko više, piše tada kralj Nikola, odlučiće slobodno, zakonskim putem, o budućnosti Crne Gore, koja će, uvjeren sam, biti dostojna svoje prošlosti. Ja ću tu odluku prvi pozdraviti kakva god ona bila. Ni ja ni moja kuća nijesmo se popeli ni držali na prijesto Crne Gore silom; nećemo na njega ni ostati ako to zahtijevaju interesi Crne Gore i jugoslovenskih naroda. Prava volja naroda bila je i biće za nas zakon. Sačekajte čas koji tek što nije nastupio, kad ćete moći slobodno i dostojanstveno reći, kako priliči Crnoj Gori i Crnogorcima, vašu riječ o budućnosti Crne Gore. Uvjeren sam da će pravo pobijediti silu i istina laž, te da Crnoj Gori i Crnogorcima neće izostati zaslužno i dostojno priznanje, ne samo našeg cijelog naroda, nego i naših saveznika, za nadčovječanske žrtve, koje su podnosili skoro šest vjekova za načela koja danas triumfuju. Zbog toga ja sam zadovoljan što vi mogu reći: Srećan vi Božić i Hristos se rodi! te poželjeti vi srećnu Novu godinu, koja će - nad u Boga - biti početak srećnije i zaslužnije ere u državnom i nacionalnom životu našem!

Kralj Nikola je svoju novogodišnju proklamaciju Crnogorcima napisao u izgnanstvu u Neju kod Pariza na Badnji dan, 6. januar 1919. godine