Manifestacija se nije toliko obraćala prošlosti koliko sadašnjosti i naročito budućnosti. Pošlo se od toga da Boka kotorska i Bokelji nikada nijesu pripadali Crnoj Gori ni crnogorskoj naciji i da će tako opet biti. Time se bavio protojerej-stavrofor Srpske pravoslavne crkve Momčilo Krivokapić. On je izjavio da Boka nikada nije bila Crna Gora i da se Boka ujedinila sa Srbijom direktno.

Obje teze su pogrešne.

Boka Kotorska je od srednjeg vijeka bila dio crnogorske države. To je bila u potpunosti u vrijeme vlasti dinastije Vojislavljevića. U Kotoru su žena kralja Bodina, kraljica Jakvinta, i njihov sin kralj Đorđe imali dvor. Dobar dio Boke je bio u sastavu države Balšića kao i države Crnojevića. Nesporno je da su Bokom više vjekova potpuno vladali mletački i austrougarski okupatori, ali je ona u etničkom, kulturnom i ekonomskom pogledu uvijek bila dio crnogorskog društva. Ujedinjenje Crne Gore i Boke koje je proglašeno 29. oktobra 1813. godine u vrijeme vladavine mitropolita Petra I, iako nije sprovedeno, svjedočilo je o tome gdje Boka pripada i svjedočilo je o nacionalnom jedinstvu Crnogoraca i Bokelja, bez obzira na vjersku pripadnost. Potom, Boka je nakon poraza Austrougarske 1918. godine postala sastavni dio Države Slovenaca, Hrvata i Srba, koja je proglašena u Zagrebu 29. oktobra 1918. godine.

Kada je srpska vojska došla u Boku ona je već bila oslobođena od austrougarske vlasti. Vlada Države Slovenaca, Hrvata i Srba se zvala Narodno vijeće i njena delegacija je 1. decembra 1918. godine u Beogradu obavila ujedinjenje sa Srbijom u Kraljevstvo SHS. Na taj način se Boka kotorska kao dio Države Slovenaca, Hrvata i Srba posredno ujedinila sa Srbijom, a ne direktno, kako je to navedeno na ovoj manifestaciji.

Jedna od Krivokapićevih teza je bila i da nijedan Bokelj prije sto godina nije bio Crnogorac. To demantuju dr Lazar Tomanović iz Lepetana koji je bio predsjednik crnogorske Vlade 1907-1912. godine, i Mitrofan Ban iz Grblja koji je bio mitropolit autokefalne Crnogorske crkve. Pripadnost Boke i Bokelja Crnoj Gori su potvrdili bokeljski antifašisti na formiranju ZAVNO Crne Gore i Boke u Kolašinu 15. novembra 1943. godine, i tu odluku su u roku od dvije godine priznali svi u Jugoslaviji i u svijetu.

Istorijske teze o anticrnogorskom karakteru Boke su izmišljotine, ali je njihov cilj stvaran. Zadatak manifestacije u Budvi je bio da Boku prikaže kao srpski državni i etnički prostor koji je, na žalost srpskih kleronacionalista, danas u sastavu države Crne Gore. Zbog toga je na ovoj manifestaciji navedeno da se Boka nalazi pod crnogorskom okupacijom, ali da će i to proći.

Protojerej Krivokpaić je poručio: “Gore glavu srpski narode, gore glavu srpski narode Boke kotorske! Prošli su svi okupatori, pa će proći i ovi!” Ovim tezama su se na manifestaciji u Budvi preko video bima bavili istoričari Čedomir Antić i Aleksandar Raković. Čedomir Antić je izjavio da “ova stogodišnjica našeg oslobođenja i ujedinjenja ponovo svedoči o velikim težnjama našeg naroda”. Naveo je i da je aktuelni crnogorski režim poražen “a da li će biti poražen u budućnosti je pitanje koje se odnosi na budućnost čitavog našeg naroda”. Okupljenima je poručio da oni u borbi za srpska nacionalna prava i za srpsku Crnu Goru imaju pravo i da se pobune.

Aleksandar Raković je srpskom narodu “srpske Boke” i “srpske Crne Gore”, poručio da treba da budu strpljivi i da smo “mi kao narod pregurali u bilo kojoj srpskoj zemlji i okupacije koje su trajale predugo i okupacije koje su trajale kratko”. Raković je produbio tezu ocrnogorskoj okupaciji i izmislio je autookupaciju identiteta. Naveo je “i ovaj pokušaj okupacije identiteta u Crnoj Gori i srpske Crne Gore neće biti večan. Moja osnovna poruka je - ujedinićemo srpske zemlje i oslobodićemo srpsko more”.

Izjave Krivokapića, Antića i Rakovića su identične. Pozivaju na rušenje ustavnog poretka i izazivaju međunacionalnu mržnju. Oni poručuju i zaključuju da su Crna Gora i crnogorska nacija okupirali srpsku Boku i srpsku Crnu Goru. Definisali su da je cilj svih Srba u Crnoj Gori da zbace aktuelnu vlast kako bi se Crna Gora i Boka, kao srpske zemlje i srpsko primorje, pripojile državi matici – Srbiji. Srpskom narodu u Crnoj Gori nameću zadatak da se bori za ovaj cilj i da mu utjeha, snaga i inspiracija bude to što je prebrodio mnoge okupacije pa će i ovu, crnogorsku. Tako je manifestacija koja je slavila događaj od prije 100 godina postala zavjet za politički projekat čiji su ciljevi: rasparčavanje i ukidanje crnogorske države, zatiranje crnogorske nacije i ponovno pripajanje Crne Gore Srbiji. 

Ovo je opasan naum, ali nije iznanađujući. Srpska kleronacionalistička ideologija u Crnoj Gori je opasna ali je odavno predvidljiva. Svako ko bar malo zna o ovoj ideologiji ne može biti začuđen izjavama velikodostojnika SPC i njihovih sljedbenika na manifestaciji u Budvi. Cilj ovih snaga je u posljednjih sto godina isti: uništiti sve što je crnogorska državna i nacionalna posebnost. Hoće da Crnu Goru, ako to ne može formalno onda makar faktički, pripoje ili potčine Srbiji. S obzirom na to da je sad teško poništiti crnogorsku nezavisnost, onda hoće da je pretvore u Srpsku Republiku Crnu Goru, u kojoj će 26. novembar 1918. godine biti glavni državni praznik, SPC državna crkva, a bjelaško-četnička ideologija osnova državnog uređenja. Država i sistem za koji se one bore su samo za jednu naciju, jednu vjeru i jednu ideologiju. Iznenađenje je isključeno i sasvim je jasno šta bi ova politika radila da njeni zastupnici osvoje vlast u Crnoj Gori.

Na manifestaciji u Budvi je govorio i bivši predsjednik Republike Crne Gore Momir Bulatović. Njegovo učešće na ovoj manifestaciji je najbolji dokaz za to gdje je Crna Gora po zamisli SPC i bjelaško-četničkih partija trebalo da krene prelomne 1997/98. godine. To je još jedan dokaz da u njihovoj politici nema iznenađenja, već samo trajnog rada na uništenju nezavisne, demokratske i građanske Crne Gore. Ipak, bivši predsjednik Republike je rekao i jednu istinu. Izjavio je: “Da nije bilo 1. decembra 1918. godine, ne bi bilo ni majskog referenduma iz 2006. godine”. Zaista je tako! Da nije bilo Podgoričke skupštine ne bi bilo potrebe da se 2006. godine obnavlja državna nezavinost. Čitav vijek bi bio spašen.
Poruke sa manifestacije u Budvi su istovremeno tragične i poučne. Prizvaju neku novu Podgoričku skupštinu, odnosno novu propast za modernu crnogorsku državu. Poučne su i upozoravajuće za svakog ko se bori ne samo za opstanak crnogorske državnosti već i za čuvanje i unapređenje antifašističkog i skladnog viševjerskog i višenacionalnog društva.

Autor: Dragutin Papović, poslanik Demokratske partije socijalista u Skupštini Crne Gore