Riječ je o posljednjem komadu čuvene dramske spisateljice, nakon koga je izvršila samoubistvo, a vrijeme navedeno u naslovu jeste trenutak u kome se ona često budila, a na početku Mirjana Karanović kaže da u čitavu priču nije ušla sa idejom da režira:
- Počelo je s mojom studentkinjom koja je htjela da diplomira s ovom predstavom. Međutim, par godina su iskrsavali razni problemi, sticaji okolnosti zbog koji bi napuštali ideju rada na toj predstavi, ali se tekst, da tako kažem, uvijek iznova vraćao u naše živote. Godinama su iskrsavali razni problemi koji su to zaustavljali, odlagali, ali se taj tekst nekako uvijek vraćao u naš život.
I?
- Na kraju sam shvatila da to moram da završim. Uz to, nijesam od onih koji su skloni da odustaju. Ako baš nešto mora biti prekinuto, onda rađe da neko ili nešto napusti mene.
Tekst se bavi depresijom?
- Da, kao i tugom, očajem... Meni je uzbudljiv jer o depresiji priča umjetnica. To nije depresija, da tako kažemo, a uz sve poštovanje, obične osobe. To je depresija pjesnikinje. Bio je izazov i prvokacija tome dati formu, riječi povezati sa emocijama, misli sa akcijom...
Dakle?
- Skoro ne znam osobu koja u nekom trenutku u životu nije padala u takve faze ili čak periode života. Ta tjeskoba, ta bespomoćnost, nemogućnost da se prilagodiš društvu, osjećaj kad vidiš šta se dešava a ne možeš ništa. Osjećanja depresije uzrokovano konkretnim razlozima; nemaština kao posljedica nepravde, napuštanje, bolesti. To je blisko mnogim ljudima, nama koji smo radili predstavu takođe. Te tako smo našli način da to postavimo na scenu.
Iz te perspektive, i ne samo iz te, sagledavate li okolnosti u kojima živimo?
- Predstava se ne bavi time, ali može da inspiriše razmišljanja na tu temu.
Uz uspješnu glumačku karijeru vi ste godinama unazad imali i izrazit društveni angažman...?
- Bila sam na nedavnoj premijeri predstave “Dok nas smrt ne rastavi” Mire Furlan u režiji Mikija Manojlovića. Predstava govori o toliko strašno tužnim, dubokim stvarima da sam se ja u jednom trenutku samo zatvorila. Ta situacija je metafora za to šta i kako ja danas i ovdje, odnosno metafora odgovora na vaše pitanje. Za mene ovo što se danas živi, što se zove realnost jeste nešto sa čime ne mogu da komuniciram. Ne zbog toga što je to toliko loše nego zato što nemam više snage da se u to uključujem. Zapravo je to neka vrsta odbrane. Ne mogu više da se bavim ovom zemljom, njenim problemima. Osjećam potrebu da se bavim svojim svijetom, čini mi se da sam u godinama kada se treba i presabirati.
Mnogi kažu da je preživljavanje danas, ne samo u ekonomskom smislu, postalo isuviše zahtjevno, da nema vrijednosnih parametara...
- Da, nije riječ samo o ekonomskim teškoćama. Život čine boljim i obrazovanje, i rad na sebi i... Što se parametara tiče, oni uvijek postoje. Samo je pitanje da li se slažeš s tim, da li možeš da živiš po njima, ili moraš da napraviš svoje.
Kakva je situacija sa pozorištima, kulturom uopšte?
- Teška kriza. Možda su u pravu oni koji kažu da nikada nije bilo gore. Jedino što može biti neki otklon je činjenica da su razne krize i druge zemlje u Evropi prošle, preživjele. Mi nikako da izađemo iz te tranzicije, i to je problem. Postoji toliko neriješenih pitanja, teritorijalnih, političkih... da li ćemo... nećemo... Rusija, Amerika, Evropa... gdje ćemo, šta ćemo... još uvijek smo u prelaznoj fazi ka nečemu, a ne znam i ne znamo ka čemu. Tako da nema sistema nego ko šta zgrabi, kako se ko snađe. A, naravno, kad je riječ o kulturi kao neprofitabilnoj djelatnosti, ona zavisi od toga koliko je moćna ruka ministra finansija voljna da udijeli. Ako vas voli i ako ste mu simpatični udijeliće, ako nijeste, onda neće. Njegovi puleni će dobiti, a ostali... ko preživi, pričaće. Jednog dana, iskreno se nadam, to neće biti pitanje trenutne samovolje ili neke lične simpatije, nego dio nekog sistema.
(Izvor:Blic)
