Sudija ga je, kako bi se narugao njegovoj vjeri, natjerao da prinese žrtvu idolima u idolskom hramu. Uveo ga je unutra i stavio mu oganj na dlan, a na oganj tamjan. Sudija je bio uvjeren da će mučenik zbog bola od žara morati da baci oganj sa tamjanom iz ruke pred idole, i tako ih, ne svojom voljom, okadi.

Međutim, Varlam je držao tamjan u ruci ne obazirući se na bol sve dok mu dlan nije izgorio, a prsti mu otpali. Tako su sa ognjem na zemlju pali i Varlamovi prsti.

"Imao je desnicu jaču od ognja, jer ako plamen ruku i opali, ipak je ruka držala oganj kao da je pepeo," zapisao je mnogo kasnije Sveti Vasilije Veliki.

I Jovan Zlatousti je pisao o ovom događaju.

"Gledali su ga sa visine anđeli, posmatrali arhanđeli, a scena je bila veličanstvena, prevazilazeći sva poimanja čovječanstva. Ko ne bi poželio da vidi čovjeka koji se podvizavao a nije osjećao što jeljudima svojstveno, čovjeka koji je sam bio i žrtvenikom, i žrtvom, i žrecom?" zapisao je Zlatousti.

Kada mu je ruka sagorjela, starac Varlam pao je mrtav na zemlju, i tako je 304. godine nastradao u ime vjere.

Zahvaljujući životu ispunjenom stradanjem, Sveti mučenik Varlam danas se smatra zaštitnikom svih onih koji nepravedno stradaju i pate odbijajući da se odreknu svojih ispravnih uvjerenja i vjere.

Vjeruje se da će, svakome ko danas u crkvi zapali svijeću i pozove u pomoć ovog svetitelja, stići olakšanje i oprost grijehova.

dnevno.rs