Laušević je snimio oko 20 filmova, dok 1993. godine u Podgorici, u tuči, nije ubio dvojicu i ranio jednog mladića. Zbog toga je proveo četiri godine i sedam mjeseci u zatvoru, a 1999. izašao je i napustio Crnu Goru, odselivši u SAD.

Sudski postupak se nastavio, a glumac je osuđen na još 13 godina zatvora. Ipak, tadašnji srbijanski predsjednik Boris Tadić je odlučio da ga pomiluje. 

Slavni glumac napisao je svoju treću knjigu "Sve prođe, pa i doživotna" u kojoj na uvid javnosti daje dramatični zatvorenički dnevnik iz Zabele gdje je proveo dvije i po godine, a gdje je premješten iz crnogorskog zatvora u Spužu u kome je bio 25 mjeseci.

Na kraju knjige je izračunao, navodi Vida Ognjenović u predgovoru, da je u tim kazneno-popravnim ustanovama proveo 1.669 dana.

"Na hiljaditi dan je u dnevniku ispod naslova 'Hiljadu dana' napisao samo jednu rečenicu: 'I isto toliko noći.'"

Laušević je predstavio svoje prve knjige ‘Godina prođe, dan nikad’, a najšokantniji dio je onaj u kojem piše o seksualnom zlostavljanju u zatvoru, piše Kurir.

Dio iz knjige Žarka Lauševića

“Bilo je to prije nekih dvije i po godine. Centralni zatvor u Beogradu. Možda najteži period mog dotadašnjeg robijanja. Ipak, jedna noć je bila drugačija. Nisam to i želio na ove stranice. Htio sam da zaboravim.Bilo je to negdje oko moje slave, Đurđevdana.

Ona, ta medicinska sestra, me je, dan-dva ranije, molila za autogram… Bila je noć. Noću i sestre moraju da dežuraju. Ako nekom pozli.

Malo podignem ‘suzni’ pogled – vidim ženske klompe! Gledam zglobove iznad klompi. Polako podigoh pogled. Nisam ja imao mnogo vremena. Jesam li imao izbora? Spustila se, gurnula me i svukla mi trenerku. Ležim na hladnom betonu dok medicinska sestra kreće da me oralno nagovara.

Scena je kao u malo gorim porno-filmovima. Razmišljam, gdje li je narednik? U onim najgorim pornićima on bi sad naišao i priključio nam se. Nadam se da neće. Ne! Ne mogu.

“Ne sviđam ti se?”, prošaputa. Ima lijepe, zdrave zube. “Mom prijatelju u petici treba pomoć”.

“A tebi, šta tebi treba?”, pita me šapatom, počeo sam sebe da uvjeravam da u stvari uopše nije ružna. Kad je i posljednja odbrana mog tijela pala, pristala i ustala, sjela je na mene i kao da je na nekom egzotičnom mjestu sa svim vremenom ovog svijeta, počela je lagano da se ljulja i uzdiže. Jedno vrijeme mi je s obije ruke pritiskala usta. Mislio sam da je to dodatno uzbuđuje, all sam kasnije shvatio da se bojala da nas ne čuje narednik, ili možda moj brat.

“Šta se to tamo događa!”, pisnu iz dubine hodnika.

“Terapija, naredniče!”, odvoji se nervozno od mene”.

Kurir/Blic