Rukopisi po mnogo čemu različiti, naročito po uglu gledanja na datu problematiku, ali i rukopisi koji, a to se da zapaziti kada im se pažljivije posvetimo, slove o istim problemima u savremenom crnogorskom društvu.
Iskaz slobodnoga teozofa
Rukopis s naslovom „Sloboda iznad svega“ donosi vrlo hrabre teze, koje pretresaju kako unutrašnje strukturalne tako i opšteznačenjske dimenzije crkve s jedne i vjere s druge strane. U formalnom smislu, pred nama je esejističko štivo, na trenutke pretenciozno u pogledu stila koji katkada, pod uticajem određene literature i velike količine informacija, poprima obrise teološkoga ili filozofskoga štiva. No, autor vješto izbjegava rizike uplitanja u poslove kojima nije do kraja sklon ni posvećen, i od kojih se ograđuje i u samome predgovoru: „Moja knjiga“, piše Lajović, „nije ni školsko-filozofska, ni bogoslovska. Nije napisana po ukusu i uzusu filozofa i bogoslova. Ne marim oko toga mnogo. Ja nijesam ni bogloslov ni filozof. Ova knjiga pripada profetskoj misli. Pisana je kao slobodna teozofija, u duhu slobodne hrišćanske teozofije i gnozisa.“ U tome smislu, ova knjiga je višeslojniji tekst od autorova prvijenca, blog-esejističke knjige „Metanoja“. Napredak je vidljiv, ne samo u ravni stila (rječenica je u „Slobod“ čistija, britkija, višeznačnija, znakovitija…), već i u odabiru i strukturi analize odabrane tematike. Pa iako se autor „brani“ time kako nije dosljedan tematici u „nivoima obrade pojedinih tema“, u nizanju eseja itekako se može prepoznati jasan sistem i čvrsta makrostruktura.
Sve to po strani, pristup kategoriji slobode Lajović temelji na onim premisama koje jako sliče teološkim postavkama jednog davno upokojenoga predvodnika američkoga pravoslavlja, Aleksandra Šmemana, koji je sanjao o trenutku sjedinjenja svih hrišćana. Otud i rizik po knjigu Lava Lajovića da bi ona, pojedinim hrabrim tezama o crnogorskoj svakodnevici, mogla postati žrtva strategijski ili laičke proizvedene neshvaćenosti.
sloboda iznad svega lav lajovic u 211x300 Knjige Novaka Kilibarde i Lava Lajovića: Zenit savremene crnogorske esejistikeO čemu je zapravo riječ? Sloboda po Lajoviću nije vukstoški vjetar nego odricanje od opijata; sloboda nije tjelesna raskalašnost nego kroćenje nagona; sloboda ne dolazi spolja već isijava iznutra; na slobodu jednako udaraju pokoravanje i krštenje (silom pokrštavati odrasle ljude ili djecu pred Bogom malo šta znači i predstavlja svojevrstan atak na slobodu savjesti drugog čovjeka); sloboda je lična vjera (prihvatiti Hrista u slobodi savjesti znači odreći se svih predrasuda o Bogu i tuđih iskustava kao nekog jamstva sveg našeg znanja); sloboda nije isto što i preslobodno govoriti, odnosno klevetati, itd, itd…
Lajovićeva kritika „crkvenoga reda“ ključni je argument borbe za slobodu. On polazi od toga da crkva svojim aktivnostima nagoni ljude da se odreknu slobode i ne pomišljaju na vječnost, jer „prostim ljudima zapravo samo treba malo hljeba, čuda i zemaljske vlasti.“ I upravo crkva, ograničavajući individualnu slobodu, udaljava „od onoga što je Hrist želio svojom savršenom žrtvom.“ Otuda se, smatra Lajović, i povlači znak jednakosti između pripadnosti jednoj naciji i pripadnosti crkvi: „Došlo je do privatizacije vjere od strane jedne države i crkve, koja je samim činom rođenja ’krštavala’ ljude bez njihove samostalne i slobodno iskazane volje i pribrojavala ih u sebi u pastvu, pod strašnom prijetnjom sile ili društvenog odbacivanja.“ Ne podśeća li nas ovo Lajovićevo zapažanje na jedno od ključnih društvenih pribrojavanja od strane „države u državi“?
Kritička riječ saučesnika
Esejistička knjiga Novaka Kilibarde donosi simbolima i metaforama prepunu a primjerima iz svakodnevice sadržajniju kritiku crkvene svakodnevice. Ono što Lajović posmatra s instance slobodnoga teozofa, Kilibarda propušta kroz sarkastičko i ironijsko saučesničko rešeto. Za razliku od Lajovićevog smirenog, upitanog tona u esejima, esejističko štivo Novaka Kilibarde provocira „drugu stranu“ da odgovori. Dok kroz Lajovićeve eseje provijava hrišćanska pomirenost i duboka zabrinutost za Hristovu đecu, iz Kilibardinih tekstova vrca agnostički podsmijeh. U formalnome smislu, otud se u Kilibardinim esejima očituju izvjesne interferencije, odnosno direktni upliv vica i anegdote, koje Kilibarda kombinuje s „ekskluzivistički vrijednim“ detaljima, što treba da uzdrmaju temelje vaskolikoga klera. Dakle, Kilibarda „bez dlake na jeziku“ svjedoči o burnim vremenima najnovije crnogorske istorije, o trenucima ustoličenja mitropolita SPC i o sopstvenoj ulozi u činu „privijanja mase crkvi i poglavaru“. Na momente se ton kritike izgubi, uslijedi iz Kilibardinih proza naslijeđena digresija, sa slikama iz đetinjstva ili rane mladosti, ali i te epizode u funkciji su osvetničkoga sarkazma i ironije: „opet Amfilohije, svuda Amfilohije, kud gođ kreneš – neizbježni Amfilohije, mitropolit, političar, et cetera. Takav sveprisutni Amfilohije izvukao mi je asocijaciju na moju davno upokojenu strinu Jovanu. Muž joj poginuo na Skadru na Bojani, imala je jednu kćer i udala je, ostala sama a starost joj se metuzalemski produžila. Čuvala je krnjorogu Zlatulju i prela tuđu kudelju. Zborilo se za strinu Jovanu da se vazda ona nađe tamo đe ne treba! Milije je bilo strini Jovani da zaradi solad na tuđemu no dukat na svojemu imanju.“
Kilibardina knjiga nadalje donosi dekonstrukciju jednoga od najuticajnijih mitova na južnoslovenskim prostorima, mita koji je obnovljen tokom pripreme proslave jubileja – šest vjekova od boja na Kosovu. Budući i sam učesnikom tih burnih događaja, Kilibarda, ne samo pokajnički, već prije svega profesorski precizno u esejima dekonstruiše pomenuti mit i dovodi ga u vezu s direktnim potrebama crkvene politike, koja ponajmanje ima veze s hrišćanskim osnovama: „Miloša Obilića kao boračko-oslobodilačko božanstvo iz Gorskoga vijenca srpska će crkva uzdići na nivo Hristovog dvojnika, martira prvog reda koji se borbom za srpsku slobodu upravo izborio za hristoliku žrtvu. Takva svakodnevna crkvena apologetika kosovskoga podvižništva najviše se dojmila masi, dojmila se i onima koje nije dohvatio Gorski vijenac. Savila je ta propaganda pod svoju egidu puk koga je ista crkva vaspitala da ne valja kritički razmišljati o onome o čemu govori pop s oltara!“
Dekonstruišući mit, otkrivajući njegove slojeve i formu njegovoga idejnoga jezgra, Kilibarda dolazi do iste one ideološke baze iz koje je i Lajović crpio snagu za svoj esejistički pohod. Oba autora zapravo žele da posmatraju običnoga vjernika, njegovu napadnutu slobodu, njegovu krivicu i nevinost. Stoga se ova dva pristupa – jedan što kreće iz lične vjere u Hrista, drugi čisti agnostički – i spajaju u tački nepristrasnoga suđenja okupatorima slobode. Evo kako to čini Kilibarda: „Grubo kazano, željezarski radnik, prigradski vozač i pauperizovani građanin iz Srbije ili Crne Gore koji je genocidno dejstvovao tokom rata u Bosni i Hercegovini kriv je koliko i prut kojijem je majka izudarala dijete. A izudarano dijete lomi prut, on mu je kriv, a ne majka. Pitomac kosovske mitologije koju je Njegoš unio u kosovsku svijest, a koju su pritvrdili gusle i popovi, išao je na Bošnjake kao na „Turčina starog dušmanina“ s kojim su se śekli njegovi preci, a što mu je proslavila narodna pjesma i Njegoš. Taj zažetnik mnogo više nalikuje na prut no na majku koja je prut upotrijebila.“
Obogaćenje esejistike
Dakle, dok na osnovu Lajovićevoga ugla gledanja na stvari, nad njegovim se esejima mogu izvući različiti zaključci, koji umnogome zavise od slobode samoga recipijenta – Kilibarda ne ostavlja prostor za opreku. Nadalje, Lajovićeva nadnacionalna ravan posmatranja pravoslavlja, i ne samo pravoslavlja već cjelokupnoga hrišćanstva, potraga je za lijekom koji bi odagnao sve veće i sve brojnije probleme crkvene svakodnevice –Kilibarda izriče dijagnostičke opservacije… Stoga ova dva štiva, iznjedrena u vrlo turbulentnom političkom momentu, kada se tematske osnove tih knjiga nalaze i u ključnim dokumentima političkih programa, i moraju izazvati pažnju čitalačke javnosti, makar stoga što aktuelizuju pitanje odnosa literature i društvenih kretanja.
I zbilja, može li esejistika doprinijeti tome da se crkva vrati svojoj osnovi, svojoj svrsi? Mogu li ovakve knjige učiniti da se smanji broj seksualnih delikata ili koruptivnih radnji crkvenjaka? Mogu li ovakve knjige pružiti vjernicima informacije o tome đe mogu pronaći put ka novoj nadi, makar to bio i onaj najudaljeniji, put ka nadi da će sjedinjenjem hrišćanstvo biti na onom stupnju razvoja iz prvih vjekova vjere?
Lajović i Kilibarda možda i jesu upravo s ovim ciljevima pisali svoje eseje, no dobili smo dvije knjige u čijim segmentima se može uživati kao i u svakoj solidnoj literaturi – bilo da smo kao čitaoci skloni meditacijama ili dobrom humoru. Osim toga, zbog tematike i načina obrade tematike, nijednu od ove dvije knjige ne bi smjeli zaobići budući crnogorski filozofi, teolozi i istoričari. Sloboda u mišljenju, u promišljanju, sloboda u pretresanju slobode aktuelnih sistema odlike su ovih knjiga koje će morati da zainteresuju buduće naučnike, moguće i ne samo u ravni traganja za objektivnim tumačima jednog vremena i jedne epohe.
(Izvor:Pobjeda)
