U Križevcima, odakle mu je bila majka, uz podršku svjećenika koji su u ono vrijeme redom bili i sjajni pjevači i muzičari, dječak je nastavio sticati pedagoška i dirigentska iskustva, sve do vođenja velikog mješovitog zbora. Kada su za praznik sv. Ane, glavnu župnu svječanost, uvježbali Händelovu Aleluju, bila je to prava senzacija. Ali, bilo je i nezadovoljnika koji su mladog maestra poslije mise dočekali ljutiti i zgroženi “lajanjem” koje su čuli s hora.

Nikada prije nisu čuli tu kompoziciju, a u brzom su tempu čuli samo “luja, luja”. Ali, kada smo sljedeće godine pjevali nešto drugo, ti su nas isti ponovno čekali pod horom ljutiti zašto nismo pjevali Aleluju – kroz smijeh se prisjeća maestro Kranjčević svojih početaka.

Uglavnom, nagrada Porin za životno djelo, koju je ove godine dobio i Vladimir Kranjčević, rijetko kada dolazi u ruke još uvijek toliko živahnom i aktivnom laureatu.

Probijanje leda s Mokranjčevom Liturgijom Kranjčeviću je i danas jedno od najdražih umjetničkih iskustava, ali još značajnijim smatra razbijanje još jedne besmislene ideološko-političke zabrane. Bila je to, od predstave 1942. godine, prvo izvodjenje Hrvatske mise Borisa Papandopula. Doduše, na prvoj predstavi u Dubrovniku, uz pristanak samog Papandopula, djelo se u programu zvao Misa u d-molu, no već u sljedećim izvodjenjima remek-djelu iz 1938. godine vraćen i je i originalni naslov.

(Izvor:Večernji list)