Nastaje po motivima drame ruskog pisca Antona Pavloviča Čehova , kao i eseja filozofa Martina Hajdegera „Zašto ostajemo u provinciji“ koji je, kako kaže višestruko nagrađivani makedonski reditelj Blagoj Micevski, „Na neki način objasnio, ono što bih ja htio da objasnim predstavom – Zašto ostajemo u provinciji?“, saopšteno je iz Zetskog doma.

Kako navode, ovo pitanje, koje je čini se danas aktuelnije nego ikad, postavlja se razmišljajući o odlasku ili ostanku, birajući između topline i sigurnosti poznatog i sa druge strane, iskoraka u svijet sa namjerom da se bude dio nečega većeg. Zapravo, sve je u nama, razlozi po Čehovu nisu uopšte socijalni, već egzistencijalni.

„Živjeći i radeći cijeli svoj život u provinciji, u Bitolju, nikad me nije zanimalo kako se to živi i radi negdje tamo u "velikom gradu", jer ovdje toga nema i ne može biti, ali isto tako se još uvijek iznerviram kad se sjetim svega onoga što bi moglo - a ne uradi se, iz razloga koje nameće provincija. Zbog toga sam i najviše radio na ideji da dokažem da se iz provincije može uraditi mnogo. I pozorište Zetski dom je pokazalo u proteklih nekoliko godina da veliki reditelji mogu doći na Cetinje, da su predstave uspješne i kada gostuju u regionu, ili u Evropi. Veoma cijenim ovaj teatar koji predstavlja pravo pozorište, koji je angažovan i savremen, koji ne publiku ne zabavlja samo, već otvara pitanja i daje mogućnost mladima da rade sa velikim imenima. Šta je mala i velika predstava? Šta je mali i veliki grad? To je relativno“, kaže reditelj predstave Blagoj Micevski.

„Kako izabrati da napustiš sigurnost, dom i ljubav? Uljuljuškani u udobnost, iz provincije posmatramo tokove života, onoliko koliko je kome velik prozor i maštamo o odlasku, nedovoljno snažni da se pokrenemo, nedovoljno nezadovoljni da pobjegnemo, suviše prepadnuti od nepoznatog. Provincijalizam je način života. Način života kojega se teško odreći“, riječi su Stele Mišković koja potpisuje dramatizaciju i dramaturgiju predstave.

Ansambl predstave čine: Ana Vujošević, Maša Labudović, Marija Đurić I Omar Bajramspahić.

U predstavi su se bavili dekonstrukcijom Čehovljeve drame, koja nije obrađivana kao integralni tekst, već kao neka vrsta eksperimenta o temi koja je i danas aktuelna, kao i pitanjem šta provincija u svojoj suštini znači.

Pored stihova Miroslava Mike Antića u predstavi se takođe koriste i autorski tekstovi reditelja, dramaturga i glumaca.

„Provincija nije nužno vezana za malu sredinu. Ta svijest i navike postoje i u velikim gradovima i sredinama gdje se čini da to nije tako. Mislim da će ljudima biti blisko i zanimljivo, razigrano, tužno, a i poučno. Pokušali smo intimno i lično da damo neke odgovore, što je bio zanimljiv dio procesa - kakav je nama život, kako mi doživljavamo provinciju, da li tu igra ulogu neko konzervativno naslijeđe, koje su to trivije koje nas opterećuju. Tu će ležati odgovor. I kod Čehova imate preispitivanja. Provincijalac teško smogne snage otići. Čovjek koji raskrsti sa provincijom, on odlazi“, kazala je glumica Ana Vujošević

„Blagoj je imao viziju vodeći proces u kome smo bili slobodni da nudimo i naše mišljenje gradeći uloge u kojima nam je udobno. Imaćemo dobru predstavu.  Ljudi se plaše nepoznatog, a u provinciji pratimo utabane staze predaka. Ljudi koji odlaze su hrabri. Moj stav je da u našoj sredini ljudima nedostaje rad. On oplemenjuje. Više bismo cijenili druge, razbijali bi lakše strahove kojima obilujemo. Bojimo se tuđeg mišljenja, a taj strah se samo može urušiti konstantnim radom u kome upoznajemo sami sebe“, riječi su glumice Marije Đurić.

„Imali smo inspirativan proces tokom koga je trebalo da postavimo pitanje i damo odgovor. A zašto sam ja ostala u provinciji? Meni je lijepo dok radim, tu je porodica. Ne znam zašto, srećna sam, zato još uvijek nisam otišla“, kazala je glumica Maša Labudović.

„Imali smo itekako zanimljiv rad. Izgovaramo replike koje su najbliže ovom vremenu. Blagoj ima odličnu ideju, a na čelu sa njim pravimo dobru predstavu koja će držati pažnju. Ovo je tema koju razumijemo. Crna Gora je to - provincija. Možda jesmo vođeni komforom, ali ovdje imamo sve“, kazao je glumac Omar Bajramspahić.

Kostime za predstavu „Zašto ostajemo u provinciji“ uradio je Blagoj Micevski, scenografiju potpisuje Valentin Svetozarev, a korepeticiju Vjera Nikolić, koja predstavu smatra izuzetno zanimljivom.

„Upotrebljavamo komponovanu muziku koja je komentar scena i atmosfera. Snijeg, Rusija, usamljenost, divno se uklapa čežnjiva kompozicija Čajkovskog. Svi glumci sviraju i pjevaju što čini ovaj proces posebnim. U nekim godinama kada proživite razne uspone i padove, ako već niste otišli onda gledate što kod sebe treba promijeniti, i tada se treba zapitati - zbog čega nisam otišao odavde? Diskutabilno je šta je provincija. Provinciju nosimo ili ne nosimo u sebi. To nije pitanje materijalnog. I opet, šta ja tu mogu učiniti da bude bolje, kreativnije? To je duhovni momenat.“, kazala je Vjera Nikolić koja je muzički uokvirila predstavu.

Provincija podrazumijeva jedan način života u kom pojedinac može napraviti razliku. Kako izgleda priča o tome otkriće premijerno izvođenje predstave „Zašto ostajemo u provinciji“ u subotu 02. marta.

Reprizna izvođenja na repertoaru Zetskog doma su 03. i 04. marta, saopšteno je iz Zetskog doma.