Za većinu on je lice Formule 1, i to lice puno ožiljaka od nesreće na Velikoj nagradi Njemačke na stazi „Nirburgring“ 1976.

Tada mu se posle udara u ogradu zapalio bolid (Ferari) i to na trci koju je želio da izbiegne zbog slabog obezbieđenja na stazi.

Samo šest nedelja kasnije, propustivši tek dvije trke oporavljujući se od teških opekotina, vratio se na stazu na trku u Monci.

Tri puta je bio svjetski prvak u F1, 1975, 1977. i 1984. vozeći za Ferari i Brabham Alfu.

Iako je bilo uspješnijih vozača za mnoge je Lauda simbol najvećeg trkača ikada, jer je imao idealnu kombinaciju vještine, inteligencije i hrabrosti.

Najveće rivalstvo imao je sa britanskim vozačem Džejmsom Hantom za kojeg ga je vezivalo i veliko prijateljstvo izvan staze.

Pošto je ostavio trkački volan Niki Lauda je postao komentator trka i avio preduzetnik.

Osnovao je i vodio avionske kompanije Lauda Er i Niki, a 2016. je kupio Amira Er i preimenovao ga u LaudaMoušn.

Uz automobilizam letjenje mu je bila druga strast i često je sam pilotirao putničkim avionima svojih kompanija.

Posljedice nesreće u Nirnbergu odrazile su se na njegovo zdravlje pa su mu dva puta presađivali bubrege, a jedanput pluća.

Sa 14 godina već umio da rastavi automobil

Rođen je Beču, davnog 22. februara 1949. godine, rođen je kao Andreas Nikolaus Lauda.

Roditelji su mu bili Erns-Pater i Elizabet Lauda, koji su imali još jednog sina, Florijana, a važili su za jednu od najuspješnijih austrijskih porodica. Očev otac, hans Lauda, napravio je pravo industrijsko carstvo baveći se proizvodnjom papira.

Za "Nikija" se govorilo da je "briljantan, ali lijen student", a roditelji su očekivali da će nastaviti da se bavi porodičnim biznisom. Ali, kola su vrlo rano postala njegova strast. Još kao školarac vozio je ujakov BMV po fabričkom krugu. Sa 14 godina je već umio da "rastavi" Folksvagen na sastavne djelove. Sa 18 godina je prekinuo školovanje, pozajmio novac i kupio Mini Kuper da bi se oprobao u planinskim trkama.

Godinu dana kasnije pozajmio je još više i kupio Porše 911.

Od 1969. je počeo da se konstantno nadmeće, istina na trkama manje važnosti, ali je tu i počeo da se navikava na pobjede, imao ih je osam u prvoj sezoni. U narednih nekoliko godina je povukao dio novca planiranog za polisu životnog osiguranja, a onda bez dozvole starijih uložio i te pare a i porodično ime kako bi dobio još bolja kola i učestvovao na prestižnijim trkama. Tamo je i privukao pažnju čuvenog, tada već starog ali i dalje visprenog Enca Ferarija, koji ga je 1973. pozvao da se priključi F1 ekipi italijanskog giganta.

Ostalo je istorija.

Ženio se dva puta i imao je petoro djece, a druga supruga, stjuardesa Birgit Vecinger mu je 2005. donirala bubreg.

Sa njom je 2009. godine dobio blizance, sina i kćerku.

RTS/Blic.rs