Vajarstvo je danas kod nas pomalo zaboravljeno. Do poslija se dolazi teško i s "komercijalnim" fakultetima. Neki završe i kao konobari. Većina ih odlazi u inostranstvo, gdje je lakše doći do izražaja i posla.
Stariji vajari pamte bolja vremena.
Pravi problemi
- Prije rata sam imao mnogo posla i mogao sam solidno živjeti od svoga rada. U vremenu nakon rata mnogo toga se promijenilo. Svojim učenicima savjetujem da već dok se obrazuju trebaju uspostavljati kontakte s ljudima. Sami se moraju izboriti za svoj položaj u društvu i stvarati poslove da zainteresuju ljude - kaže Stijepo Gavrić, akademski vajar i profesor u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti u Sarajevu.
Mustafa Skopljak, profesor kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu (ALU), smatra da se studenti susreću s pravim problemima tek kada završe akademiju.
- Ne uspijevaju se svi baviti poslom za koji su se obrazovali. Mnogo njih odlazi u evropske zemlje u potrazi za poslom. Pozitivan primjer je Amir Omerović, koji se u Njemačkoj bavi figuracijom. On pripada savremenoj njemačkoj sceni, koja gaji sklonost ka modernim figuracijama. Istražuje godinama i već je afirmisani umjetnik - ističe Skopljak.
Studenti Odsjeka vajarstva na ALU primjer su ambicioznih i kreativnih stvaralaca koji, uprkos poteškoćama, ne pomišljaju da odustanu.
Niske grane
Prilikom naše posjete studenti prve, treće i četvrte godine su već uveliko bili zaokupljeni radom. Vesela i ambiciozna grupa koju čine Lorenco Ahmetović (Lorenzo), Dino Bratić, Amina Šećić, Mateja Potočki, Dena Hadžihasanović, Dalila Manso, Marko Frenčešević i Nardina Zubanović nisu krili oduševljenje interesovanjem nekog od novinara za studente vajarstva.
- Svjesni smo činjenice da je umjetnost u našoj zemlji na niskim granama. Znamo i da nam po završetku studija neće cvjetati ruže. I pored toga, mi svakom zadatku pristupamo krajnje ozbiljno i s velikom ljubavlju. vajarstvo za nas nije samo estetska činjenica - kažu studenti.
Sve što se radi u životu mora se voljeti da bi bilo kvalitetno. Vajarstvo se mora voljeti na kvadrat da bi se moglo živjeti od svoga rada.
- Koliko god slijedili pravila umjetničkog stvaranja, morate unijeti veliki dio sebe u izradu djela. Moja želja je da po završetku studija radim u školi i prenosim stečena znanja - kaže Ahmetović.
Kako kažu, kolege s ostalih odsjeka na Akademiji smatraju ih "prljavcima" koji se u radnim odijelima, zaprljanim glinom i ostalim materijalima, šetkaju po prostorijama Akademije.
- Stalno smo prljavi i u radnim odijelima. Na neki način smo postali markirani. Volim vajarstvo, jer je trodimenzionalna umjetnost. Cilj mi je da se pozabavim videoperformansima. Za to mi nije neophodan nikakav galerijski prostor, to se može raditi i na ulici - poručuje Potočki.
Dobra klima za stvaranje
- Ovo je idealna klima za stvaranje i napredovanje u vajarstvu baš iz tog razloga što ova umjetnost kod nas nije zastupljena. Veliku ulogu u toj nemarnosti igra i inertnost našeg društva. Uskoro ću završiti studije i već sam razmišljala da pravim izložbe mladih umjetnika na ulici, u kafiću. Nije uvijek potrebna galerija, bitno je da čovjek ima volju - kaže Nardina Zubanović, studentkinja završne godine ALU-a.
(Izvor:Avaz)
