Raduo iz Riđana, sveštenik, diplomata, najzad pisac, sve svoje snage posvetio je izvještavanju Bokelja i vlasti Mletačke Republike o političkoj, vojnoj i bezbjednosnoj djelatnosti Turaka u brdskom zaleđu Boke Kotorske.
Od njega nam je ostalo oko trideset opsežnih analitičkih izvještaja diplomatskog karaktera, koje postmoderni diskurs, zainteresovan za barok više nego za druge epohe, iščitava danas kao književnu dokumentaciju par excellence.
Ova pismena evidencija približava nam Boku toga doba, ali i nešto zlata vrijedno o čemu istorija pismenosti ćuti: dijalektiku epskog mišljenja u planinskom zaleđu. Približava nam brđansku zemlju kroz mentalnu optiku, tzv. „tursko doba“, etapu bez evidencije, o kojoj naši etnografski istoričari gomilaju svoja gatanja koja najčešće ne obavezuju nikoga.
Pismene svjedodžbe iz oralne epohe dragocjenije su od drugih, još ako su pisane na narodnom jeziku.
Pop Raduo nam se obraća iz epskog i hajdučkog svijeta pismenim diskursom. To je dragocjena evidencija za evropski koncept baroka, jer je rijetka, izuzetna, jer nam nudi izvore iz doba kad je diskurzivna pismenost sistematski brisana na našim prostorima.
To je prava književnost.
Intonirana je ogromnom razlikom, možda najkrupnijom u književnom pristupu stvarima: razlikom između govora o živima i govora o mrtvima. Svjesno.
Međutim, 17. stoljeće je veoma osjetljiva epoha sa gledišta suodnosa između lokalne i evropske tradicije. Jedno je vrednovati zavičajnu tradiciju (s navikama etnografskog karaktera) u njenim sopstvenim okvirima, to je jedna stvar.
To može svako. Dometi zavičajnih književnih aktivnosti su lako predvidljivi.
Izolovani lokalni okvir, međutim, nije mjerilo, jer nikoga ne obavezuje van emocionalne pozicije.
Nešto je sasvim drugo projektovati zavičajno preznojavanje, koliko god ga protagonisti nazivali „stvaralačkim“, u širem kontekstu mišljenja i naći mu tamo mjesto. To je već druga stvar.
Bolje je, dakle, razdvojiti lončiće da ne bi došlo do zabune. Neke stvari ne figuriraju dovoljno jasno i snažno u zavičajnom, a figuriraju u evropskom koloritu (npr. epoha baroka: Zmajević, Gavrilo Trojičanin, Julije Balović, pa i sam Raduo kao što ćemo vidjeti). I obrnuto, u evropskom kontekstu su neprimjetne, a u zavičajnom krupne (savremena književnost).
Radi se o akumulaciji nijansi, a to je suptilno.
Državni poslovi
Prve diplomatske izvještaje Radua iz Riđana o kretanju Turaka u zaleđu Boke Kotorske, upućivane Bokeljima kontinuirano punih četvrt stoljeća, Pavao Butorac je vezao za 1648, a posljednje za 1671. godinu.
Objavio ih je u staroj ortografiji 1928. u Sarajevu.
„Grešni pop Raduo“, čovjek od povjerenja Bokelja i Mletaka, bokeljske vlasti je zadužio objektivnim izvještavanjem, posebno za Perast, prvi na udaru Turaka.
Crnogorsku književnost, pak, ne sluteći da će njegove pragmatične epistole jednog dana upravo u književnoj optici biti promatrane, zadužio je staloženim stilom posmatrača, izvještača i saradnika punog skrupula prema onima koji ga plaćaju. Prema onima kojih, kako sam priznaje, „lijepi so i hljeb“ jede i poštuje.
Raduo je bio, izgleda, naš najzaposleniji diplomata u 17. stoljeću, barem od onih nižeg ranga. Diplomata kog je čekao izdjeljan kolac u rezervi četvrt vijeka. Natjerao nas je, međutim, da ga čitamo i kao pisca čija nam svjedočanstva (jedini pismeni diskurs toga doba u epici) nude istinsku umjetnost: nužnu cjelinu. Godina 1648. enormno je značajna za Evropu. No, to Raduo ne sluti
Pisci poznaju tu cjelinu – izgrađena je od vrijednosnih odnosa između nepomirljivih i nepodnošljivih svjetova.
Iako nije znao da se njegov rad (praćenje i obavještavanje interesnih strana u državnim poslovima) tako zove, niti da se može uobličiti u književno djelo, on je svoju sudbinu zaokružio kao diplomata i pisac. Poput svakog rođenog diplomate od nerva interesovala ga je, prije svega, bezbjednosna problematika pa onda sve ostalo.
Godina 1648. enormno je značajna za Evropu. No, to Raduo ne sluti: ljudi koji stvaraju istoriju bukvalno su prezauzeti. Ovaj čovjek sa krajine, pod turskom prismotrom dan-noć, previše je zaposlen da bi se upuštao u filozofske hipoteze o istoriji koju upravo gradi. On radi ono što radi umjetnik i zato ga smatram umjetnikom: proživljava i stvara, ali se ne izjašnjava.
Hljeb koji ubija
Grešni pop iz Riđana (Butorac i kasniji autori nazivaju ga Radul, no ja se držim imena kojim on sam sebe krsti: „az grešni pop Raduo“) živio je, na razmeđu islama i dva hrišćanstva, u još grešnijem 17. stoljeću. Njegova je tekstualna diplomatija refleksija krvi i strahote lako zamislive u toj epohi.
Depeše su uredno dokumentovane u Kotoru. Imao je, bez sumnje, vješte i neuhvatljive kurire i neprobojnu mrežu, koju je držao pod kontrolom da bi mu pozavidjele savremene obavještajne službe.
Uzdržanost i etikecija
Uzdržanost: to je ono što prirodno spaja književni zanat s diplomatskim. To je ušće diplomacije u more književnosti. Bez kićenja i suvišnosti. Istorija se ne kiti dok se stvara, nju naknadno kite interpretatori. Kod Radua, kao kod mojih učitelja romana (Pekić, Kundera), na ušću umjetničke ideje u svoj žanr ostaje samo ono najbitnije, život i smrt. Kićenje otpada. Zato ga smatram piscem.
Vrijeme obuhvaćeno Raduovom obavještajnom djelatnošću je vrijeme hajduka, mladih pravoslavaca, pobunjenika koji su se, odgovarajućim metodama i ličnom hrabrošću, suprostavili okupatoru kako je bilo jedino moguće, mačem i krvlju. Ovaj pismeni čovjek, rijetkost epohe, ne pominje hajduke eksplicitno ali se njihovo prisustvo osjeća u svakom retku. Tačnije, nigdje ih ne odaje.
Zahvalni smo mu što je do nas dobacio hladnu svjetlost svoje objektivnosti, trezvenosti, rezona i pragmatičnog pogleda bez epske pristrasnosti. On se obraća Bokeljima s urođenim osjećajem za etikeciju:
„A mi, gospodo, radimo o slobodi vašoj i našoj, da smo jedno, da jedni druzijem živujemo vjerno i pak pravo, tako me ne ubio lijepi vaš so i hljeb. Čusmo ere je beg pošao, poslah vi čoeka da kaže i poslah vi knjigu...“
(Izvor:Vijesti)
