Čuveni Nebo život je izgubio u 28. godini, u momentu kada je bio jedan od najpopularnijih muzičara na ovim prostorima, a vijest o njegovoj pogibiji potresla je region. Nebojša je 5 godina prije smrti, tačnije 1994. godine, sa Nigorom osnovao "Montenigerse", a hitovi koje su stvorili pjevaju se i danas.

Na 20. godišnjicu Nebojšine smrti ekipa Telegrafa pričala je sa Nigorom, koji je prvi put iznio detalje o kojima nikada nije govorio.

Na početku razgovora pitali su ga šta obično čini svakog 31. oktobra.

"Nemam nikakave posebne rituale, 20 godina je jako dug period i čovjek prosto posle toliko godina neke svoje emocije i osjećanja duboko potisne u sebi. Razmišljam o tome, eto, toliko godina je prošlo, a izgleda kao da je bilo juče. Kad god ga se sjetim samo pomislim šta bi bilo da je on sada živ i kako bi to sad izgledalo. Sigurno bi bio čovjek sa porodicom i imao bi djecu, ali, eto, nažalost ga nema, sada je negdje gore sa Gruom i vjerovatno se druže",  priča čuveni Nigor sa setom u glasu.

Nigor se sjeća svake sekunde iz te 1999. godine, kada je saznao da je ostao bez najboljeg druga.

"Bio sam kod kuće kada sam saznao... Baš tu noć bili smo u jednoj diskoteci u Bečićima, a sjutradan je trebalo da idemo da gledamo trke u Kotoru. Tu noć, negdje oko 3 sata izjutra, ja sam polako krenuo kući ka Kotoru, dok su oni ostali da popiju još po jedno piće i da krenu nazad za Podgoricu. Ja sam stigao kući i ujutru negdje oko 9 sati čuo sam komšinicu kako priča sa mojom majkom, koja je počela odjednom da kuka na sav glas", priča Nigor sa knedlom u grlu.

"Odmah sam izletio i upitao šta se desilo. Komšinica mi je samo rekla: "Čula sam da je Nebojša poginuo". Ostao sam u šoku i zapitao je: "Molim. šta pričaš to?", "Ma, to je nemoguće!". Momentalo sam uzeo telefon i pozvao. Javio mi se jedan naš drug zajednički koji je preusmjerio pozive i samo mi je rekao: "Poginuli su svi, i Bato i Vanja i Nebojša..." . U tom trenutku nisam znao šta da radim od šoka, pa sam istrčao i trčao oko zgrade kao lud. Kada sam se malo sabrao pozvao sam prijatelje i otišli smo pravo u Podgoricu", sjeća se Nigor.

"I čujem se, i gledamo se, i kontakt sa njegovim sestrom i bratom nikad nije prestao, non- stop smo u kontaktu. Oni mene gledaju isto kao Nebojšu, kao člana njihove porodice",  priča Nigor o njegovoj porodici.

Nigor se prisjetio i njihovog uspjeha, pa je prvi put otkrio da su imali šansu da naprave svjetsku karijeru. Ipak, sudbina je imala drugačije 'planove'...

"Mi smo tek izdali taj drugi album, u to vrijeme, a bili smo u vrhu popularnosti i nije nam bilo premca. Međutim, mi smo dobili ponudu da odemo za Kanadu da radimo kao rezident di-džejevi u jednoj diskoteci, ali to nije bila diskoteka kao ove današnje, gastarbajterske. Dobili smo i papire i sve, i planovi su bili da odemo za kanadu, pa za Ameriku, i Bog sam zna kakva bi naša sudbina bila. Samo se sjećam njegove poslednje rečenice te noći koju mi je rekao: "Mačak, idemo za Kanadu, a onda ćemo ko zna gdje završiti". To je bila njegova zadnja rečenica, a ja sam ga samo potapšao po ramenu",  završio je Nigor.