Dokumentarno-animirani film „Dom“, koji je  premijerno prikazan sinoć u bioskopu Cineplexx u Podgorici, kreirao je Beogradski centar za ljudska prava uz podršku nevladine organizacije Juventas, u sklopu projekta ‚‚Mladi u riziku od socijalne isključenosti'' koji Juventas sprovodi u partnerstvu sa organizacijama iz zemalja regiona.

Dragan Jovanović, koji je došao iz Beograda, kazao je da je cilj filma da ljudi čuju za dom i da naprave razilku između doma u kojem je on boravio i popravnog doma.

„Mi kao društvo treba da mnogo više pažnje i ljubavi posvetimo djeci u domu, jer njima to fali. To je srž svega i ti mladi ljudi žele da ih neko voli i prihvata“, ukazao je Jovanović.

On smatra da je dom svuda oko nas i da bi trebalo da bude više mladih koji govore o problemima sa kojima se djeca u domu suočavaju.

„Jako su loši uslovi u domu. Mnogo je nerada. Vaspitači dolaze samo da odrade smjenu i često šalju neku drugu mladu osobu da umjesto njih rješava neke stvari, a to je često i kroz batine. Uglavnom, ne rade svoj posao kako treba“, istakao je Jovanović.

Prema njegovim riječima, potrebno je izmijeniti cijeli sistem i neophodno je pratiti kako rade ljudi u domovima, kao i voditi računa o higijani u tim ustanovama.

„Tu ima groznih stvari. Mi moramo da podržimo cijelu priču. Mi smo ti koji moramo doprinijeti da se taj sistem izmijeni“, poručio je Jovanović.

On je kazao da danas živi solidno.

„Ne mogu reći da mi je lijepo. I dalje radim za minimalnu platu od koje ne mogu da preživim cijeli mjesec. I sada sam deset dana u mjesecu gladan. Ali sam zadovoljan, jer imam sijalicu i toplo kupatilo“, rekao je Jovanović.

U dom je, kako je rekao, dospio jer su mu se roditelji odali kocki i alkoholu.

„Ja sam živio u porodici gdje nije normalno i prirodno odrastanje. Mama je uvijek bila pijana, u kući nikad ništa nije bilo skuvano, ni spremno. Mi smo uvijek bili gladni. Nismo bili čisti. Tata bi sve prokockao. To je bilo nezdravo okruženje i to je razlog zašto sam završio u domu“, rekao je Jovanović.

Osim materijalnog, koje je potrebno za preživljavanje, djeci iz doma su, kako je rekao, najpotrebniji ljubav i razumjevanje.

„Ja sebe smatram razumnom, zrelom mladom osobom. I želim da i mene prihvati sistem i ljudi, kao nekoga ko je kao svi ostali“, kazao je Jovanović.

Dvadesetšestogodišnji Slađan Todorović, kazao je da je veoma zadovoljan filmom, ali da mu je vratio sjećanja.

„Sada sam ponosan. Trenutno nastojim da se opustim, da budem u harmoniji sa samim sobom, da ne živim tako da nešto moram, nego da biram“, rekao je Todorović.

On je kazao da mu je bilo relativno lijepo u domu, ali da mu je najviše smetao „neprofesionalizam zaposlenih“.

„Oni su umjeli da remete harmoniju i da nameću nešto što nema smisla. Ali meni je, generalno, bilo lijepo i korisno što se tiče boravka tamo“, kazao je Todorović.

Država i društvo su, kako smatra, zanemarili one u domu.

„Pitao sam se da li stvarno postoje oni koji žele da bude minus, da bude propalo, da nema smisla, poentu. Prosto je nevjerovatno da se ne posvećuje pažnja onome čemu bi trebalo“, kazao je Todorović.

Slađan i Dragan su dvojica mladića čije je odrastanje bilo drugačije od odrastanja većine njihovih vršnjaka. Obojica su kao veoma mladi dospjeli u dom za nezbrinutu djecu, na mjesto koje je trebalo da za njih bude utočište od porodičnih problema.

Gotovo 20 godina nakon dolaska u dom oni se prisjećaju najranijih dana svog djetinjstva, prvih utisaka iz doma, iskustava koja su ih zauvijek obilježila, odnosa sa drugom djecom i vaspitačima, teških i lijepih trenutaka, izazova i prepreka preko kojih su morali preći nakon započinjanja samostalnog života. Kroz njihove priče prelama se jedan poseban pogled na odrastanje i porodicu, prijateljstvo i ljubav, patnju i usamljenost, hrabrost i istrajnost.   

Film je režirao Saša Perić, a producenti su Nevena Nikolić i Petar Mitrić.

Autori koncepta i scenaristi su su Demir Mekić, Saša Perić, Nebojša Petrović i Petar Mitrić.

Izvor: PR Centar