Dragan Banović preminuo je nakon kratke i teške bolesti u "Općoj bolnici Dubrovnik".

Objektiv Dragana Banovića uvijek je bio blizu onih koji su bili ugroženi, obespravljeni, protjerivani, zlostavljani. Zahvaljujući Banovićevim televizijskim reportažama, svijet je preko globalnih mreža APTN i REUTERS za koje je radio, mogao saznati o golgoti Dubrovnika, stradanjima u Hrvatskoj i Bosni. Kada je došla na red crnogorska kriza i vojna kampanja NATO saveza, Banović je u svijet prosljeđivao dnevna svjedočanstva o zbivanjima u Crnoj Gori. Stizao je tamo gdje drugi nijesu mogli, ili nijesu smjeli. U planinskim vrletima Hajle, srijetao je kolone kosovskih izbjeglica koje su spas tražile i našle u Crnoj Gori.

Zahvaljujući snimcima Dragana Banovića svijet se tada (1999.) divio Crnoj Gori. Pored dnevnog informisanja posredstvom globalnih TV mreža sa kojima je sarađivao, Banović je svoje materijale bez naknade ustupao Televiziji Crne Gore. Dio njegove dokumentacije danas se čuva u Crnogorskoj kinoteci.

Svojim profesionalizmom, iskrenošću i velikim ljudskim srcem Banović je stekao veliki broj prijatelja među novinarima, rediteljima, producentima, snimateljima, kako u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu, tako i u Crnoj Gori odakle mu potiču roditelji.

Banović je odrastao i stasao u Dubrovniku. Svom gradu je posvetio sav životni opus, gdje je i formirao prvu dubrovačku televiziju. Oni koji su poznavali Dragana nijesu kod njega dolazili samo zbog snimanja i televizijskih projekata, već i zbog privilegije da ga imaju za prijatelja.

Bio je bard – kamere, odanosti, dobrote, prijateljstva, na ponos supruzi Leni i sinovima Toniju i Vlatku.

(Izvor:RTCG)