Širom svijeta semafori pomažu u održavanju reda tako što signaliziraju kada je vrijeme za zaustavljanje (crveno), usporavanje (žuto) ili nastavak kretanja (zeleno).

Kako piše sajt "Mental Floss", semafori vuku porijeklo iz željezničkih sistema sa početka 19. vijeka. Inženjerima vozova bio je potreban način da znaju kada bi trebalo da zaustave lokomotive, a kada da uspore.

Crveno je odabrano za zaustavljanje jer ga većina ljudi povezuje sa nečim potencijalno opasnim ili ozbiljnim. Što je još važnije, crvena boja ima najdužu talasnu dužinu u spektru boja i može se vidjeti sa većih udaljenosti, što mašinovođama omogućava da ranije krenu sa kočenjem.

Bijelo svjetlo koristili su za dozvolu da voz može da krene, a zeleno svjetlo je označavalo oprez.

Pošto su dvije lampice imale obojeni filter, došlo bi do zbrke ako bi jedno od sočiva palo, otkrivajući bijelu svjetlost. Na primjer, ako je oštećen crveni filter, mašinovođa bi ugledao bijelo svjetlo i pomislio je da je sigurno krenuti, a zapravo nije bilo.

Kako bi se izbjegao ovaj problem, eliminisana je bijela boja, dodata je žuta koja ukazuje na oprez, a zelena je označavala da je bezbjedno krenuti.

Kad sistem "eksplodira"

Prvi semafor je zapravo postavljen u Londonu 1868. godine. Zapravo je to bio sistem gasnih lampi, pa nije dugo potrajalo prije nego što je sve eksplodiralo.

Kada je 1913. godine predstavljen Ford Model T, na putevima je bilo više od 4000 žrtava, što je uglavnom bila posljedica sudara na raskrsnicama.

Sistem semafora u saobraćaju van željeznice isprva nije koristio žutu boju, a pištaljka je označavala da će se svjetlo promijeniti kako bi vozači znali da se signal sprema.

Tek 1920. godine policajac iz Detroita po imenu Vilijam Pots predložio je sistem u tri boje - crvenoj, žutoj i zelenoj.

Pošto se nisu svuda koristile iste boje, SAD su zakonom iz 1935. godine propisale crvenu, žutu i zelenu kao obavezne.

B92