Nije bilo čovjeka kojeg nije interesovalo da li će se Thor Heyerdahl vratiti kao pobjednik ili će završiti kao predjelo morskih pasa. Njegovo stodnevno putovanje u pratnji petorice saradnika pratio je cijeli svijet. Norveški film „Kon-Tiki“ prikazuje kako je teklo Thorovo putovanje i preduzima zadatak koji djeluje jednako nemoguće kao istraživačev poduhvat – treba da učini da film od dva sata, sa šestoro ljudi koji plutaju okeanom djeluje interesantno svakog trenutka.
Samoubilački plan
Thor se krajem četrdesetih godina prošlog vijeka sprema za putovanje koje ostatak svijeta smatra čistim samoubistvom. Mladi istraživač želi da dokaže da su stanovnici Južne Amerike naselili Polineziju u doba prije Kolumba, čemu se suprotstavljaju autori svih naučnih radova u ovoj oblasti. Da bi dokazao svoju tvrdnju, Thor treba da pređe više od 8. 000 kilometara preko okeana. Pri tome može samo da koristi splav od drveta i materijal koji je tada bio dostupan domorocima Južne Amerike. Thorovu odlučnost ne može pokolebati niko, naročito onog trenutka kada shvata da postoji pet ljudi dovoljno ludih da ga prate u pobjedu ili u smrt.
Posada od šest ljudi se baca u potragu za donacijama, pozajmljuje opremu i novac i zapada u nezamislive dugove. Ne biraju način da dođu do sredstava kako bi cijelom svijetu pokazali šta je u stanju da učini smjelost nekolicine složnih ljudi. Na dan kada se ukrcavaju na splav izgleda kao da su mislili na sve i pripremili se za najgore što može da se desi. Ipak, nisu svjesni da će stotinu dana na parčetu drveta koje kontroliše samo priroda biti možda preveliki zalogaj.
Snaga volje?
Film „Kon-Tiki“ je u suštini jedna staromodna avantura koja se rodila mnogo prije nego je George Lucas odsanjao Indianu Jonesa. Dok mirne vode i vedro nebo zamjenjuju oluja i zubata noćna stvorenja, adrenalin burla venama. Teško da je neki režiser bolje od Anga Leeja iskoristio riječitost okeana („Life of Pi“, 2012), ali i u filmu „Kon-Tiki“ beskrajno vodeno prostranstvo dobija svoje mjesto. Režiseri uspijevaju da okean učine „sporednim glumcem“. Okean je miran, zastrašujući i djeluje nepobjedivo u svakom trenutku. Savršeno dopunjuje portret glavnog lika koji ne zna da pliva i plaši se vode, a kreće na plovidbu dugu 4. 300 milja.
Oluja, ajkule i morski vjetrovi su očekivani protivnici posade koja putuje Pacifikom. Ipak, „Kon-Tiki“ više akcentuje drugu zastrašujuću rušilačku snagu koja može uništiti pohod. Film je mnogo više koncentrisan na međuljudske odnose, nepovjerenje posade i retrospektivni odnos glavnog junaka sa porodicom koju je ostavio za sobom. Teži da prikaže kako je snaga volje jednog čovjeka u stanju da učini nemoguće i pokrene djela koja zarobljavaju pažnju cijelog svijeta. „Kon-Tiki“ uspijeva da ubijedi da je čovjek poput Thora zaista postojao. Ipak, zbog performansa glavnog lika, ostavlja mlak utisak i nepovjerenje da je istraživač zaista bio spreman da sve prokocka „samo“ da bi dokazao (svoju) istinu.
Nedostatak vatre
Pal Sverre Hagen nije potpuni promašaj kada se radi o izboru glavnog glumca, ali posjeduje značajne mane. Ne posjeduje dovoljno vatre, ekcentričnosti i ludosti duha da oslika Thorov lik. Glumac treba da iznese lik čovjeka koji je naučnik, ali koji se ne vodi cerebralnom stranom ličnosti, već prije svega vjerom i intuicijom. Ne liči na čovjeka, koji visi o uže vjere da ne bi morao da se objesi. Štaviše, sa svojim blagim pogledom i dječačkim izgledom mnogo više izgleda kao dijete koje se igra sa kanticom u pijesku, nego kao snažni dječak koji prkosno savladava talase.
Sverre Hagen je na trenutke ubjedljiv, a onda priređuje momente koji djeluju slabašno zbog nedostatka opsesije u njegovim očima. Tih je i uporan, a ne bučan i harizmatičan kao vođa koji je u stanju da okupi ljude i ubijedi ih da vrijedi poginuti za svoja uvjerenja. Film koji akcentuje odnos među ljudima, a ne efekte i akciju, trpi najviše zbog Hagenove nemogućnosti da pojača emocionalni naboj u Thorovom odnosu sa ženom koja ga ostavlja, posadom koja mu ne vjeruje i cijelim svijetom, koji željno čeka da se oklizne i udavi u svojoj pogrešnoj procjeni.
Oskar za istoimeni dokumentarac iz 1950. godine
Ovo nije prvi pokušaj da se priča o avanturi šestorice istraživača prikaže na filmskoj traci. Naime, Thor Heyerdahl je snimio istoimeni dokumentarni film za vrijeme putovanja. Filmom je pokušao da približi svijetu veličinu svog poduhvata. Istraživač je bio nagrađen zlatnom statuetom Američke akademije u kategoriji najboljeg dugometražnog dokumentarnog filma 1950. godine. I prošlogodišnja dramatizacija događaja sa Heyerdahlovog splava je nominovana za Oscara, i to u kategoriji najboljeg stranog filma van engleskog govornog područja. Ipak, režiserski tandem Ronning i Sandberg je ostao bez nagrade, jer je Oscar otišao u ruke Michael Hanakeu za briljantni „Amour“.
(Izvor:Pobjeda)
