Pulsar šalje snažno elektromagnetno zračenje u obliku uskog snopa, koje pri svakom obrtaju u trenutku "dotakne" Zemlju. Tada aparatura detektuje kratke impulse na radiju, u svjetlosnom ili rendgenskom dijapazonu.

Kada je 1967. godine prvi put radioteleskop dobio signale pulsara, u početku je to bio šok: naučnici su pomislili da ih šalje neka vanzemaljska inteligencija. Od tada je otkriveno oko dvije hiljade pulsirajućih zvijezda.

Njihovi impulsi mogu biti česti ili rjeđi, ali se ponavljaju sa visokom učestalošću. Na tom svojstvu se i zasniva ideja naučnika radioastronomije Instituta "Maksa Planka" u Bonu: odrediti položaj aparata, čak i izvan Sunčevog sistema.

Poenta je u ovome: za navigaciju je potrebno najmanje tri pulsara sa različitih krajeva zvjezdanog neba.

Signal svakog je različit, u zavisnosti od tačke u kosmosu ka kojoj leti aparat, "poziv" svake od tri zvijezde doći će sa izvjesnim zakašnjenjem u odnosu na predviđeni dolazak /što je izvjesno brodskom kompjuteru.

Upoređujući zakašnjenja, moguće je izračunati koordinate aparata u kosmosu. Nijemci tvrde da će se lokacija broda moći odrediti sa tačnošću od 5 kilometara.

"Pet kilometara je dovoljno solidno rastojanje. Ono će biti dostižno u cijelom Sunčevom sistemu - veličina Sunčevog sistema je zanemarljiva u poređenju sa međuzvjezdanim udaljenostima" - navodi šef Odjeljenja za fiziku i evoluciju zvijezda Instituta za astronomiju RAN Dmitrij Vibe.

Ovaj model treba staviti u kompjuter svemirskog broda, tako da će računar uvijek znati gdje je planeta - iako kosmički brod ne zna uvijek gdje se i sam nalazi. Za to su potrebni pulsari.

Oni pokazuju gdje se letjelica nalazi, a u kompjuteru je program koji pokazuje gdje se u tom trenutku nalazi planeta. I on zna sve što mu je potrebno da bi upravljao letom - navodi "Glas Rusije".

Izvor (Nezavisne novine)