Svakodnevni motivi- Nikada nije lako izlagati u galeriji „Centar“ koja ima specifičan oblik, dosta je izlomljena, a opet ima odlike savremene arhitekture. Bio je ozbiljan zadatak postaviti ovdje izložbu. Postavka je kombinovana od radova većeg formata, nastalih u ranijem periodu, i manjih, novijih radova. Mislim da sam novije radove na pravi način ukolopio sa velikim i sa prostorom koji je razruđen – kazao je Vukotić.

Zadržava se, kako kaže, na akrilnim bojama jer su elastične.

- Slike su oslobođene ramova i okvira – direktno se kače na zid što ih oslobađa i otvara neki novi kontekst u odnosu na savremenu umjetnost – smatra Vukotić.

Vukotić često koristi elemente koji pripadaju savremenoj komunikaciji, predmete ili znakove koji nas upućuju na konkretna mjesta i zbivanja.

- Na platnima su motivi koje možete da prepoznate u svakodnevnom životu. Simbiozom oblika dolazim do svoje figuracije, a spajanjem dva raličita oblika dobijam novo značenje iz kroz tu asoijativnost gradim „priču slike“. U slikarstvu pokušavam da otkrivam istinosti u odnosima između ljudi i stvari. U radovima uvijek postoji neka doza ironije i humora. Ne vjerujem da će ovo da promijeni svijet, ali može pojedinice iznutra, u onoj mjeri u kojoj oni žele sami sebe da mijenjaju – kazao je Vukotić.

Umjetnik voli da eskeprimentiše videom, skulpturama, ali slikarstvo je ipak njegova baza.

- Slikarstvo mi je osnovna polazišna tačka i uvijek želim da mu se vratim, da ga provlačim kroz svoj umjetnički put jer me opušta i uliva samopuzdanje. Svi objekti koji su na slikama mogu postati materijal za neku skulpturu. Mogu da kažem da sam već izradio 12 objekata od poliestera koji u prsotoru dobijaju novu dimeziju – istakao je Vukotić.

Širenje slike svijeta

Otvarajući izložbu Ljiljana Karadžić je istakla da je za Vukotićeve radove karakteristično to što, uprkos složenim igrama simbola, oslobođeni modernističke hermetičnosti.

- On nas navodi da sami povezujemo šematizovane složene znakove koje dovodi u korelaciju sa umjetnošću kao visoko estetizovanom djelatnošću. Negdje se poziva, ne samo na naše taloge slika koje imamo, već na našu osjetljivost, senzibilnost i na naš mentalni kapacitet. Neki šematizovani simboli su poznati, neki su kreacije samog autora, negdje se oni usavršavaju, a negdje suprotno logici razilaze. Ovo slikarstvo uveliko prevazilazi autonomno polje umjetnosti i otvara druga referentna polja poput antroloploških, filozofskih i na taj način širi našu sliku svijeta – zaključila je Karadžić.

(Izvor:Pobjeda)