Intervju – Nikola Vujošević
Nikola Vujošević

Rušio sam izgrađeno, gradio na porušenom

Intervju – Nikola Vujošević

Vjerovatno bih slikao i druge pejzaže, ali sam u Platijama našao nešto što mi odgovara. Da bih došao do nekog rezultata, motiv me je tjerao da tražim, razmišljam, istražujem, preispitujem i doživljaj kanjona i sebe. Osjećao sam potrebu za nekim monaškim odnosom prema njemu – kazao je u razgovoru za Pobjedu jedan od najznačajnijih crnogorskih likovnih umjetnika Nikola Vujošević.

Gradeći svoj umjetnički svijet Vujošević je kreirao prepoznatljiv likovni rukopis, ostavivši značajan pečat svojim likovnim promišljanjem prepoznatljivih crnogorskih predjela koji na njegovim platnima vode dijalog sa kamenom kao esencijalnim dijelom simbolike ovog podneblja. Nedavno promovisana monografija posvećena autoru, bila je povod za naš razgovor u kojem Vujošević govori o Cetinju kao mjestu svog umjetničkog rođenja, Platijama kao neiscrpnoj inspiraciji, svojoj likovnoj estetici…

Monografije posvećene likovnim umjetnicima imaju cilj da široj javnosti na sveobuhvatan način prikažu autorov stvaralački opus. Možete li sa nama podijeliti osjećaj povodom nedavnog objavljivanja monografije o Vašem dosadašnjem radu?

- U toku višedecenijskog rada nikada nijesam pomišljao da će doći vrijeme kada će trebati da radim na monografiji o svom cjelokupnom radu. Ne zbog toga što nijesam smatrao da to treba, već zato što sam znao da su mogućnosti za tako nešto skromne. Monografije su, ne samo odraz rada čovjeka na koga se odnose, već i odraz društvenih mogućnosti i razumijevanja prema umjetničkim oblastima iz kojih umjetnik dolazi. Monografije su za crnogorsku likovnu umjetnost donedavno bile nepoznate. Čak ni naši najveći slikari, poput Lubarde, Milunovića i Vuškovića dugo ih nijesu imali. Sjećam se da je Narodni muzej Crne Gore 1975. i 1976. godine objavio pet mini monografija – Gojka Berkuljana, Voja Stanića, Fila Filipovića, Nika Đurovića i moju. Sredinom sedamdesetih objavljena je monografija Vuka Radovića i 1986. godine Aleksandra Prijića. Iz današnje vizure one nijesu imale onu aparaturu koja je bila potrebna. Intenzivnije objavljivanje monografija u Crnoj Gori počelo je prije osam godina – Narodni muzej Crne Gore, Centar savremene umjetnosti Crne Gore i Muzeji i galerije Podgorice su, nekada samostalno, a nekada zajednički, izdali oko 15 monografija crnogorskih slikara. Time se ne afirmišu samo pojedinci, već i crnogorska umjetnost i kultura. Svoju monografiju ocijenio bih kao intrigantnu i provokativnu. Pričinila mi je zadovoljstvo, jer se u njoj na jednom mjestu nalazi ono što sam u ovom trenutku mogao sabrati. Sada, kad je gledam, u sjećanjima prolazim kroz različite životne epohe. Ni moja, ni druge monogarafije koje su objavljene u posljednje vrijeme, ne sadrže sve najbolje reprodukcije slika zato što ih je bilo nemoguće pribaviti, jer se mnoge od njih nalaze u inostranstvu.

Rani period Vašeg života veže se za burne godine antifašističke borbe. Neposredno po završetku rata postali ste službenik Ateljea Ministarstva prosvjete Narodne Republike Crne Gore. Kako danas gledate na Vaš susret sa likovnom umjetnošću?

- Taj moj početak nije bio slučajan. I prije odlaska na Cetinje pokazivao sam talenat. Niko Đurović, poznati crnogorski slikar to je uvidio i preporučio me je za Atelje. Tada sam bio u pratećoj četi Druge komande područja kao kurir u tek oslobođenoj Podgorici. Demobilisan sam i upućen na Cetinje, gdje sam bio državni službenik. Atelje nije bio umjetnička škola, već odjeljenje Ministarstva prosvjete. Za mene je to bila dobra škola, jer su tu udareni temelji mog opredjeljenja. Cetinje sam uvijek smatrao mjestom mog umjetničkog rođenja. To je, u to vrijeme, bio renesansni i slavljenički grad. Bio je neka vrsta simbola borbe za obnovu, a kasnije i izgradnju Crne Gore. Mogu da kažem da, iako je kratko trajao, cetinjski period je trajno uticao na mene. Kasnije me je umjetnički put odveo u Beograd, gdje sam, kao i na Cetinju, radio pomno. Ova vrsta umjetničke djelatnosti zahtijeva veliki rad. Tu talenat ima značaja, ali ne kao u literaturi. U njoj se on brzo razvija, dok u muzici i likovnoj umjetnosti treba mnogo više rada. Milo Milunović je svojevremeno govorio: „Talenat je 10 odsto, a rad 90 odsto“. U toku beogradskog perioda akumulirala se, kroz rad, lična slikarska snaga koja je kasnije dala rezultate. Interesantno je da sam u Beogradu izbjegavao da idem u muzeje i galerije. Osjećao sam tada nešto svoje i nijesam htio da me nešto sa toga puta poremeti. Galerije su veoma „opasne“ – vidite slike koje vam se mnogo dopadnu, i htjeli ili ne htjeli, one na neki način utiču na vas. Ja sam to sistematski izbjegavao, a situacija se promijenila kada sam došao do svog rukopisa. Likovni izraz je sličan rukopisu – do njega dođeš sam i ostaje ti čitavog života, a vrlo teško se mijenja.

Poznato je da su Platije predmet Vašeg višedecenijskog likovnog promišljanja. Sjećate li se Vašeg prvog susreta sa predjelom kanjona Morače i Platija? Šta je učinilo da upravo taj dio crnogorskog reljefa zauzme tako značajno mjesto u Vašem radu?

- Do početka gradnje puta kroz Platije tim predjelom se nije moglo proći. Sa početkom izgradnje puta obilazio sam ga skoro svaki dan. Imao sam biciklo i često sam išao do kanjona da pravim skice. Imam osjećaj kao da su Platije žive u meni i komuniciraju sa mnom na ravnopravnoj osnovi. Dugo sam ih posmatrao, još duže doživljavao i osjećao, tako da sam svoju interpretaciju kanjona u početku radio prilično dokumentarno. Nijesam gubio koncentraciju ili svijest. Međutim, sedamdesetih godina gotovo u transu slikao sam kanjon Platije, vidjevši ono što objektivno ne mogu da vidim. Vidio sam više nego što sam očekivao i zamišljao, nešto što nije u viziji postojalo. Kada je do toga došlo, onda je nastupio period imaginacije, varijacije, transformacije – ne samo moje, već i motiva – kanjona. Motiv Platija i ja sukobljavali smo se, a istovremeno i mirili. U pripremi za rad nastajali su sudari koji su tokom stvaranja iskali, izazivali rušenje već izgrađenog ili ponovno građenje razrušenog, da bi potom slabili i nalazili privremeno jedinstvo izvorišta isnpiracije i moje percepcije kanjona. Vjerovatno bih slikao i druge pejzaže, ali sam u Platijama našao nešto što mi odgovara. Da bih došao do nekog rezultata, motiv me je tjerao da tražim, razmišljam, istražujem, preispitujem i doživljaj kanjona i samog sebe. Osjećao sam potrebu za nekim monaškim odnosom prema njemu. Do 1965. godine sa njim sam se toliko umjetnički usaglasio da je istoričarka umjetnosti Olga Perović 1968. godine ocijenila kako sam „od kanjona Morače i Platija načionio za sebe školu“. Sada mogu ponovo da kažem da je to tačno. Tu školu još pohađam i osjećam da je nijesam završio i da je nikada neću završti. U suprotnom, značilo bi da je mom slikarstvu došao kraj.

U jednom intervjuu ste kazali da ste uvijek imali kritički odnos prema svom radu. Govorili ste: ,,Dosta slika sam uništio nakon višesatnog, čak i višenedjeljnog rada“. Koliko je danas to slučaj?

- Dobro je da umjetnik ima kritički odnos prema sebi. U mom slučaju to se pokazalo kao dobro. Jednom prilikom je kod mene u atelje došao vajar Srdan Kovačević da kupi nekoliko slika. Sjećam se da je odabrao jednu ispod mog nivoa. Nijesam mu je želio dati, ali on je bio toliko uporan, da sam je morao pred njim uništiti kako bih ga ubijedio da je ne uzima. Dosta slika sam uništavao, jer smatram da određeni nivo treba poštovati. Umjetnik mora imati kritički stav u mjeri koja odgovara ozbiljnosti posla. Sedamdesetih godina mi se dešavalo da sliku velikog formata radim dva – tri mjeseca. Kada joj se nakon određenog perioda vratim, uvidim da nije dobra i preko nje uradim novu. Umjetnik treba da bude odgovoran, da poštuje određeni nivo koji mora da postoji. Dok sam bio mlad, radio sam i po 15 sati dnevno. Mnogo sam radio i puno razmišljao o svom radu, ali kada krenem da slikam, taj racionalni momenat se gubi i nastaje ono što je veoma teško objasniti – drugi svijet, apsolutna sloboda, pomalo nekontrolisana.

Da li biste mogli uporediti današnji položaj likovnog umjetnika u Crnoj Gori i nekadašnji kada ste Vi počinjali da se bavite ovim pozivom?

- Kada sam bio predsjednik ULUCG-a bilo je 19 članova Udruženja, a sada ih ima 420. Nemoguće je danas otkupljivati umjetničke slike u mjeri u kojoj se nekada to radilo. Godinama sam bio predsjednik komisije za otkup umjetničkih djela i sa svake samostalne izložbe kupovala se slika. Danas je to, s obzirom na broj umjetnika i intenzitet izlagačke aktivnosti, skoro nemoguće. Treba uzimati slike od umjetnika koji su kvalitetni i obećavaju. Ali, postoji jedna stvar kojom se odsustvo planirane otkupne politike donekle nadomješćuje, a to je da je država izvršila određenu selekciju umjetnika, ne samo iz oblasti likovne umjetnosti, tako da je najznačajnijim umjetnicima, uz povelju, dodijelila i status istaknutog kulturnog stvaraoca Crne Gore, kojim se ostvaruje određeni materijalni stimulans.

Kakva je, po Vašem mišljenju, perspektiva mladih likovnih umjetnika u Crnoj Gori?

- Živimo u vremenu u kojem se sve brzo kreće. Mladi umjetnici danas teže brzoj afirmaciji, dosta izlažu, a muzeji i galerije im poklanjaju dosta pažnje kada je u pitanju organizovanje izložbi. Oni se podržavaju u pogledu izlagačke aktivnosti, ali materijalni stimulans im je teško obezbijediti. Tu moraju da se oslone na samostalnu angažovanost i borbu za kvalitet, kako bi sopstvenim talentom i radom isplivali i izdigli se na površinu. Ima talentovanih mladih umjetnika, ali pored talenta oni moraju imati energetski duh i radni kapacitet. Stvar je selekcije na osnovu kvaliteta i tretmana od likovne kritike. Mladi slikari moraju shvatiti da ovaj posao podrazumijeva monašku predanost radu. Ko je god nešto postigao od crnogorskih slikara, postigao je to velikim radom. Milo Milunović je formula za mlade slikare kako se može doći do kvaliteta, uspona, renomea i vrijednosti. Uvjeren sam da je posljednje dvije decenije, ili od otvaranja Fakulteta likovne umjetnosti na Cetinju, u toku novi period u razvoju crnogorske likovne umjetnosti – umjetnosti zemlje slikara. Postignuta respektabilna sloboda izraza i visok nivo stvaralačkog iskaza u drugoj polovini dvadesetog stoljeća osnova je i putokaz novim generacijama cetinjskih diplomaca. Mogućnosti afirmacije na domaćoj i inostranoj sceni su velike: učešće crnogorskih umjetnika na brojnim izložbama van Crne Gore, osobito na najvećoj smotri svjestke umjetnosti – Bijenalu u Veneciji, izazovno je i podsticajno. U recentnoj crnogorskoj umjetnosti nema granica za slobodu izraza, u čemu ona ima izdašnu podršku likovne kritike.

Nemoguće je monotono slikati Crnu Goru

Kako uspijevate da u jednom motivu tokom skoro pola vijeka tražite i iznova nalazite vrelo inspiracije, a da pritom ne dođe do zasićenja koje nerijetko izlaže autora riziku monotonije?

- Od onoga što slikate zavisi hoćete li upasti u monotonju ili ne – ako je ono što slikate monotono onda ćete ga i slikati tako. Crnogorsko podneblje je izuzetno raznovrsno, tako da nikako ne možete upasti u monotoniju. Nikada od toga nijesam imao strah, više sam se bojao od svoje nemoći – da neću biti u stanju da to predstavim. Bivajući svjestan tog straha, ulagao sam dosta napora da ga savladam. Smatram da je nemoguće monotono slikati Crnu Goru. Za čovjeka koji predano i iskreno prilazi jednom poslu i pritom ispoljava istraživački duh, nema straha da će doći do monotonije, zasićenja, istrošenosti, neinventivnosti, sterilnosti… Sjećam se kada je otac slovenačke grafike Božidrar Jakac 1970. godine imao izložbu u Modernoj galeriji. Dolazio je sa Acom Prijićem kod mene u atelje na Bioču da slika kanjon. Nakon određenog vremena provedenog ispred platna kazao nam je: „Čujte, ja ovo ne mogu da radim. Ovaj kamen me pritiska“.

(Izvor:Pobjeda)