Ističe da je Srpska pravoslavna crkva uvijek bila organizacija skromne duhovnosti, ali posvećena velikodržavnom projektu.

“Ta kombinacija klerikalizma vjernog vladaru i velikodržavlja osnova je ideologije „svetosavlja“, koja je kreirana tridesetih, kao oblik srpskoga fašizma, a na ovim ju je izborima pokojni Risto Radović s podložnicima nametnuo kao ideološki obrazac Crnoj Gori”, zaključuje Đenero.

Na pitanje kako će se voditi SPC u Crnoj Gori nakon Amfilohija, Đenero kaže da je to nebitno jer je on odradio svoj posao.

“Risto Radović odavno je jedan od najprepoznatljivijih prelata Srpske pravoslavne crkve, a njegova distanca prema nacionalističkim radikalima na vlasti u Beogradu, njegove ograde od Vučića, bile su tek manevri koji su stvarali sliku o njegovoj nezavisnosti. Time što je njegovao i razvijao koncept „svetosavlja“ kao klerikalne i političke doktrine (svetosavlje nema nikakve veze sa Svetim Savom, već je prije svega nacionalizacija pravoslavlja, koncipirana u skladu s totalitarnim ideologijama tridesetih godina), Radović je de facto priznao svoju podložnost režimu u Beogradu, a njegovo „svetosavlje“ posve je kompatibilno s Vučićevom ideologijom „srpskoga svijeta“, koja je samo podideologija u odnosu na koncept ,,Ruski mir“. Radović je obavio svoj posao u kontekstu velikosrpskog projekta. Svetosavska SPC u Crnoj Gori postala je na neki način „Amfilohijeva crkva“, a njegov će nasljednik biti tek čuvar na uspomenu „svetosavskog sveca“ , kaže Đenero.

Na pitanje kako komentariše najavu formiranja ekspertske vlade u Crnoj Gori, on kaže da to ne može biti trajno rješenje.

“Kad se počne spominjati koncept ekspertske vlade onda se jasno kaže da to nije vlada za puni politički mandat, da je ona „oročena“, da joj je vijek trajanja ograničen (vjerovatno do predsjedničkih izbora) i da je koncipirana kao prelazna. Dakle, nije nemoguće da će u ustavnom roku vlada biti sastavljena, kao što nije nemoguće niti to da će akteri poput Mandića svojim zahtjevima prijeći razinu na koju Krivokapić s jedne ili Abazović s druge strane mogu pristati. Ali, ako ovakva koalicija i bude pretvorena u parlamentarnu većinu, vijek trajanja te koalicije biće ograničen, a vlada neće biti vlada u pravom smislu riječi, nego „izvršno vijeće“ koje će moći obavljati samo „prijelazne“ poslove o kojima postoji barem preliminarna suglasnost neusaglašenih „partnera“, kaže Đenero.

Posebno ga brine ponašanje Evropske unije u Crnoj Gori.

“Nevjerovatno je to što je međunarodna zajednica dopustila u Crnoj Gori, i način na koji se ponašaju neki od ambasadora akreditiranih u Crnoj Gori. Kad se ambasador Srbije direktno miješa u sastavljanje vlade, onda je to očekivano ponašanje, ali kad jednako nediplomatski postupaju diplomatski predstavnici ozbiljnih evropskih demokratija, onda je to zabrinjavajuće. Očito je da Evropska unija robuje onoj formuli Ralfa Dahrendorfa, kako nema demokratske konsolidacije prije drugog prenosa vlasti, pa je zato EU odlučila učestvovati u potiskivanju Mila Đukanovića i DPS s vlasti.

Kao i obično, dodaje, evropski planeri bili su vrlo površni pri donošenju ove odluke.

“Kao promatrača spolja zbunjuje me prostodušnost nekih aktera koji otvoreno govore o vanjskim uplitanjima kao da se radi o potpuno normalnoj stvari. Crna Gora je do sada u međunarodnoj javnosti nastupala s državnim dostojanstvom, a ekipa koja bi trebala stvoriti novu vladu jednostavno nije dorasla održati postignuti nivo”, kaže Đenero.

Čini mu se da je crnogorski državni projekat solidno zasnovan, utemeljen na potpori velike većine stanovništva Crne Gore, te da taj projekat i dalje uživa podršku kakvu je uživao u vrijeme referenduma o nezavisnosti.

“Poznate su sve političke igre koje će biti vođene u narednom razdoblju, što su zadatak „prelazne vlade“, ali se ne čini da bi raštimani orkestar koncertmajstora Zdravka Krivokapića mogao doista nadglasati volju crnogorskih građana za vlastitom suverenom državom”, zaključuje Đenero.