Kompletan naš koncept o nama samima formira se na dodiru sa drugim ljudima, od rođenja. Dok smo u majčinom stomaku, a okružuje nas amnionska tečnost u materici, možemo da razlikujemo svoje tijelo od majčinog, prenosi žena.rs.

"Ljudsko tijelo je svoje modele izgradilo na osnovu dodira koje dobija od osobe koja brine o njemu", rekla je Katerina Fotopulu, profesorka psihodinamičke neuronauke sa Univerziteta u Londonu i dodala: "Potpuno se oslanjamo na osobe koje nas njeguju da bismo zadovoljili osnovne potrebe tijela, malo se toga može uraditi bez dodira".

Pandemija korona virusa i nedostatak bliskog kontakta veoma je teško pao Nini Smit (40) koja živi sama u južnom Londonu, a koja je prebrodila težak oporavak nakon povrede kičme 2018. godine. Ona kaže da joj je nemogućnost da nekog zagrli postala zatista mučna, prenosi Gardijan.

Bez dodira postajemo anksiozni

Odrasle osobe nekada mogu i da zanemare važnost dodira i kada on izostane.

"A kada govorimo o usamljenosti, često zanemarujemo očiglednu stvar: a to je da usamljeni ljudi žive bez dodira", rekao je neuronaučnik i profesor Frensis Mekglon sa Univerziteta Džon Murs u Liverpulu.

Značaj dodira istakao je i stručnjak evolucijske psihologije profesor Robin Dubnar sa Univerziteta u Oksfordu koji je rekao da su dodiri sa bliskim prijateljima i porodicama "više od dodira". Istraživanje koje je sproveo pokazalo je da u prosjeku imamo pet prijatelja za rame za plakanje. Isti broj zabilježen je i kod primata. To dokazuje da nam je važno da imamo nekog da nam čuva leđa.

"Bi-bi-si" i "Wellcome Collection" sproveli su ispitivanje nad 40.000 ljudi iz 112 zemalja u 2020. godini i tri riječi kojima su najčešće opisivali dodir bile su: utješno, toplo i ljubav.

"Dodir je modulator koji može da ublaži efekte stresa i bola, fizički i emocionalno. U našem istraživanju smo primijetili da je nedostatak dodira povezan sa većom anksioznošću. U vremenima intenzivnog stresa - na primjer gubitka posla ili žalosti, više dodira sa drugima pomaže nam da se bolje nosimo sa stresom, posebno pomaže u ubalažavanju efekata hormona stresa kortizola. Čak i ako smo navikli da nas drugi ne dodiruju mnogo, posle nekog vremena se može osjetiti izražena fizička potreba - koja se nekad može opisati kao "glad kože" ili "glad za dodirom", rekla je Katerina Fotopulu.

Kako se pandemija nastavlja, mnogi će pokušati da se izbore sa dubokim stresom bez udobnosti dodira. Svi imamo različite potrebe i granice, ali potpuno odsustvo dodira, posebno kada su emocije izražene, suprotnost su uslovima na koje smo navikli u najranijem uzrastu.

Nina Smit je pokušala da pomogne sebi tako što je ćaskala sa parom koji živi u njenoj blizini, ali je rekla da njeni prijatelji nemaju toliko izraženu potrebu za dodirom.

"Shvatam koliko dodirujem ljude bez razmišljanja. Osjećam kao da u sebi držim sve emocije i ne mogu da ih iskažem", rekla je.

Dodir važan u odbrani od sresa

Nina je dobro rekla, kada nemamo dodir sa bliskim ljudima, osjećamo da nemamo gdje, odnosno na kome da iskažemo osjećanja.

Mnoge studije podržavaju teoriju da dodir daje mozgu signal kako da se lakše izbori sa stresom, jer je tu neko sa kime možemo da podijelimo teret. U koži postoji poseban skup nervnih vlakana zaduženih za prepoznavanje dodira (aferentna nervna vlakna).I baš ta vlakna prenose električne signale u dijelove mozga koji obrađuju emocionalne procese, a koji imaju ključnu ulogu u našoj borbi sa stresom.

Najveći broj aferentnih nervnih vlakana nalazi se na ramenima i leđima, zato možemo da osjetimo potrebu da nam neko protrlja leđa. Stimulacija nervnih vlakana oslobađa oksitocin i dopamin i ima direktan uticaj na nivo kortizola koji djeluje na naše rasploženje. Studija koju je 2017. uradila Katerina Fotopulu, pokazala je da i nježno maženje umanjuje uticaj socijalne isključenosti, ali da to ne znači da nam dodir treba non stop, već samo u prekidima.

Ne postoji zamjena za dodir, ali tokom pandemije možemo da ublažimo potrebu za njim gledanjem filmova ili druženjem sa životinjama.