Pisac je rođen u Docu 1892. godine. Po profesiji diplomata, po osjećanju pisac, a po političkom ubeđenju istinski Jugosloven koji toj ideji ostaje odan do smrti 1975. godine.

Nakon završenog četvrtog razreda odlazi na školovanje u Sarajevo, a zatim u Zagreb.

U Sarajevu postaje član „Srpsko-hrvatskog đačkog saveza“, i zastupa ideje predratne nacionalističke omladine.

Godine 1911. u časopisu Bosanska vila izlazi prvi Andrićev tekst. On u gimnazijskim danima čita pored Getea i Hajnea, i  Strindberga, Ibzena i Hamsuna, naravno na nemačkom.

Tih godina se javljaju prvi zdravstveni problemi. Andrić na predlog ljekara napušta studije u Beču i seli se u Krakov, odakle će čuti pucnje 1914. godine, sapatnika iz Bosne.

Dok „mladobosanci“ očekujući povorku sa prestolonaslednikom obavljaju poslednje provjere naoružanja, Andrić u Krakovu četka frak spremajući se za odlazak u pozorište. On je te godine napunio 21.

Da je kojim slučajem uhvaćen sa zavjerenicima sudilo bi mu se po kratkom postupku, a za to je bilo mogućnosti jer se radilo o njegovim poznanicima iz sarajevskih đačkih dana.

Veliki rat provodi u Mariborskom zatvoru u koji biva interniran ubrzo nakon povratka iz Krakova. U Splitu ga hapse austrijski inspektori pod sumnjom da je radio na podrivanju monarhije. Taj zatvor bio je otvorenog tipa i nije predviđao posebne stroge rezime. Andrić je bio politički zatvorenik.

Novu državu jugoslovenskih naroda, koja nastaje nakon rata, Andrić doživljava kao ostvarenje svih predratnih težnji. On 1918. dolazi u Beograd i ubrzo se zapošljava kao sekretar u Ministarstvu vjera.

Obično provodi vrijeme u kafani hotela Moskva u društvu Crnjanskog, Vinavera i Pandurovića.

Te godine izlazi iz štampe njegova prva knjiga, „Ex Ponto“. Knjigu hvali i mladi Krleža koji će nakon pet decenija postati njegov glavni protivkandidat u borbi za Nobelovu nagradu.

Početak i kraj diplomatske službe

Ideal svakog pisca je mogućnost da veći dio vremena posveti pisanju, a onaj ostatak provede, ako je moguće, u što manjem ili jednostavnijem poslu.

Andrić nije bio Krležine sreće. Krleža je živeo od rente u Zagrebu. On je imao skromnog mecenu.

Njegov gimnazijski profesor Alaupović, koji mu se našao u toku studija i kod prvog zaposlenja, još jednom mu izlazi u susret i preko svojih veza udešava Andrićev premještaj u diplomatsku službu.

Prvo namještenje je u Rimu, gdje Andrić svjedoči rađanju fašima pod plaštom Musolinijeve nacionalističe partije.

U toku diplomatskog života aktivno prati politički i kulturni život u Jugoslaviji. S godinama se nižu i njegova namještenja: slijede Bukurešt i Trst, a nakon toga Grac, Marselj i Pariz.

Na Univerzitetu u  Gracu 1924. brani disertaciju „Razvoj duhovnog života u Bosni  pod uticajem turske vladavine“. Tih godina preokupira misli temama iz istorije Bosne i svog kraja.

„Turci su u početku svoje vladavine u našim krajevima bili drukčiji, ali ih mi najviše pamtimo iz njihovog dekadentnog doba“. Ovo Andrić izgovora u razgovoru sa Titom 1962. godine.

Andrić je jednom prilikom ispričao da je u Marselju vrijeme provodio po bibliotekama prikupljajući građu za roman koji će za protagonistu imati jednog Francuza. Mislio je na „Travničku hroniku“.

Godine 1930. izlazi pripovjetka „Most na Žepi“ koja će biti potka kasnije nastalom monumentalnom romanu „Na Drini ćuprija“.

Andrić se tridesetih godina etablira kao pisac u Jugoslaviji. Ubrzo postaje član Srpske kraljevske akademije.

Diplomatska služba mu ostavlja vremena za razne avanture. Jednom prilikom odlazi u Njemačku na hadžiluk Geteovim stopama. Tada posjećuje Vajmar i Frankfurt.

Nakon povratka bilježi, “najjače umjetničko djelo koje je Gete stvorio je njegova biografija.“

Godine 1935. postaje rukovodilac Političkog odjeljenja ministarstva inostranih djela.

Slijede godine vrtoglavog uspona, ali i skorog spoticanja u ponor. On 1939. godine postaje ministar Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Andrić svoje akreditive predaje kancelaru Adolfu Hitleru.

Iako se tokom službe u Berlinu trudio da obavlja svoju dužnost, situacija mu je govorila da se dobar dio stvari obavlja bez njegovog znanja. Protiv volje prisustvuje potpisivanju Trojnog patka. A već novembra 1941. godine Andrić je u Beogradu, gdje na lični zahtjev biva penzionisan.

U Beogradu mnoge javne osobe odbijaju da potpišu „Apel srpskom narodu“, među njima je i Andrić.

Rat provodi u Prizrenskoj ulici gdje nastavlja sa radom na romanima „Travnička hronika“ i „Na Drini ćuprija“, koje će dati u štampu odmah nakon oslobođenja.

Nakon rata, iako bez komunističkog opredjeljenja, ostaje pobornik starog ideala – Jugoslovenske države.

„I loša Jugoslavija uvijek je bolja od nikakve“, tvrdio je Andrić.

Nobelov komitet 1961. godine dodjeljuje Andriću nagradu za književnost.

Nekoliko godina nakon smrti svoje supruge i on umire 1975. godine u Beogradu.

Neki od najpopularnijih citata Ive Andrića:

* ''Čovjeka ćete najbolje upoznati ako ga posmatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli besplatno.''

* ''Da je šutnja snaga, a govorenje slabost, vidi se po tome što starci i djeca vole da pričaju.''

* ''Čovjek koji ne voli nije sposoban da osjeti veličinu tuđe ljubavi, ni snagu ljubomore, ni opasnost koja se u njoj krije.''

* ''Ljepša duša dublje jeca.''

* ''Ljudi male pameti rijetko se boje da ne budu dosadni.''

* ''Nisu svi ljudi tako rđavi kao što to rđav čovjek misli.''

* "Bolest je sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna."

* "Ko je duga vijeka, taj nadživi sve, pa i svoje zasluge."

* ''Kad bi ljudi znali koliko malo pameti upravlja svijetom, umrli bi od straha.''

* "Imati veliku snagu, fizičku ili moralnu, a ne zloupotrebiti je bar ponekad, teško je, gotovo nemoguće."

* "Mir i spokojstvo, jedina su dobra i najveće dostojanstvo skromnih i bezimenih ljudi."

* "Mladost je sretno doba u kome čovjek počinje da vjeruje u sebe, a još nije prestao da vjeruje drugima."

* "Mnogi postignu ono što su htjeli, a izgube sebe."

* "Ljudi vole razgovore o padu i poniženju onih koji se suviše visoko uzdignu i polete."

* "Možda je u početku bilo i drugih motiva, ali danas je glavni strah. Od straha su ljudi zli, surovi i podli, od straha su darežljivi, čak i dobri."

„Ne postoji srednji put, onaj pravi, koji vodi naprijed, u stalnost, u mir i dostojanstvo, nego da se svi krećemo u krugu, uvijek istim putem, koji vara, a samo se smjenjuju ljudi i naraštaji koji putuju, stalno varani.“