Tako već na početku ove izdašne studije (za koju je još Kafka svojevremeno rekao da se ne može spustiti u stvarnost!), stoje poput nadgrobne ploče (prezime Churchyard - znači groblje), potresni Diapsalmati, pisani isključivo samom sebi, u kojima vrtlog tananih ispovijesti dostiže vrhunac u fragmentu koji glasi: „Ja savršeno nisam ni za šta!” Zaista, ovaj sjenkoviti melanholičar, koji je bio manje filozof nego teolog, i manje teolog nego osjećajni i elokventni zavodnik, tražio je svoj put poput njegovog kraljevića Hamleta, gotovo elaborirajući onu velelepnu sumnju koja svoj grozničavi odraz prenosi u prazni zagrljaj izigrane Ofelije i zavedene i ostavljene Regine Olsen. Kao fanatik, pa i psihopata (kako dokazuju studije Karola Teplica i Vladete Jerotića), ovaj „mučenik” nije imao smisla gotovo ni za šta osim fatalne sudbine, te je posegao za ubjeđenjem da će umrijeti u trideset trećoj godini, izučavajući datume iz knjige rođenih.
Za kratkog života gotovo anonimus, sa jedinim preživjelim bratom iz mnogočlane porodice, Petrom, spori se oko protestantizma, zagovarajući da je to više ekonomsko praktični pokret u vjeri, a manje jevanđelski koji bi trebalo da sanja na Hristovom srcu. I pored ovoga, njegova prigušena biografija već oskudijeva ekstremnim činjenicama, ali zato i obilnim razmišljanjima i molitvama, te je stoga na više mjesta sa zanosom tvrdio kako religija ostaje najsnažnija strast. Toga radi i njegova filozofija nerazdvojiva je od njegovih postupaka, najčešće kontradiktornih pa i skandaloznih, poput onoga u časopisu „Gusar”, gdje ga je javnost podvrgla ruglu i označila kao sablast.
Još u vrijeme dok je bio dječak, sa strahom i drhtanjem slušao je razgovore oca (Migela Kjerkegora), koji mu je pokazivao raspetog Gospoda i preklinjao ga da ovu sliku nosi do dana kad ga Bog pozove sebi. Iz te traume nastale su „Dve rasprave” koje raspravljaju o razlici između genija i apostola, i još providni i tanušni „Brevijar”, sa kojim se konačno posle iscrpne borbe oslobađa estetike i ulazi u problem etike. Međutim, Kjerkegor je vjerovao da religijsko mora i može suspendovati etičko (stoga se radije priklanjao Novom nego Starom zavjetu), i kroz tu pukotinu kasnije stiže do Avrama i božanskog nedokučivog trenutka iskušenja i „žrtve”. Sve to moralo je uzdrmati ondašnji provincijalni Kopenhagen, pa je zaratio i sa kućnim prijateljem, pastorom (Jakov Peter Minster), za koga je u jednoj polemici kazao da sa predikaonice govori ravnodušno poput činovnika iz kancelarije. To ga je koštalo ugleda jer je ovaj autoritet Kjerkegora kasnije gotovo proglasio jeretikom. I zaista, jesu li dovoljni dokaz njegovoj vjeri u individuu i slobodan izbor svakog čovjeka bili njegovi rukopisi, objavljeni o vlastitom trošku, koji se neprekidno oslanjaju jedan na drugi, kao: „Pojam strepnje” na „Strah i drhtanje”, „Filozofske mrvice” na „Osvrt na moje delo”, „Dnevnici” na „Ili-Ili”, „Breviraj” na „Dnevnik zavodnika”, „Ponavljanje” na „Trenutak”?
Poput našeg lirskog Crnjanskog, uzimao je Sokrata za najčasnijeg pojedinca kojeg je zemlja ikad dala, odbijajući dijalektiku i Hegelov dijalekat, i kao luteranski evangelist poricao je argumente koji dokazuju postojanje Boga i Isusovo otjelotvorenje, koje je uzimao kao besmislene sa stanovišta razuma, te je predlagao individualni čin vjere.
Kjerkegor je privatni mislilac još poetice et eleganter, on je opasan, bjesomučan, kao osvetoljubivi Niče i lucidno opsesivni Sioran, smatrao je sebe djevičanskim pjesnikom, koji se Bogu približava preko noža podignutog na Isaka. Do danas njegova filozofija ostaje jedna mogućnost i izbor, te sa samrtne postelje, negirajući katoličanstvo i odbijajući tajnu pričešća, u bunilu ponavlja svete riječi Svetog apostola Pavla: „Samo jedan jedini, sam, stiže na cilj.”
(Izvor:Dan)