Ova, po mnogima najljepša disciplina, ujedno je i prvi sport kojim se Tomas Radulović bavi. Treninzi na koje ide nepune dvije godine, imali su izuzetno pozitivan rehabilitacioni učinak na njegovu lijevu ruku.

„Lijeva ruka mi je slabija, i prije nego što sam počeo na bazen nisam mogao da je ispružim koliko mogu sad. Plivanje mi znatno pomaže da popravim ruku, brži sam, ljepše hodam. Upoznao sam i dosta dobre prijatelje, a trener mi je najbolji crnogorski plivač. Inače, trebalo je da idemo na takmičenje u Splitu prije nedelju dana, ali korona nas je spriječila. To je trebalo da bude moje prvo takmičenje, i bio sam zaista srećan, ali Boško je rekao da ćemo možda u junu ili julu ići u Berlin, ali do tad ima vremena“, kazao je mladi Radulović u izjavi za agenciju Mediabiro.

Nikola Đukić, po čijoj je preporuci Tomas počeo da trenira, i sam ide na treninge, kako kaže, već „dvije zime“. Ukoliko se stvore uslovi, Nikola sanja da pođe na takmičenje, ali pobjeda tu nije primarna, već samo učešće, put i druženje.

„Počeo sam malo da treniram i odlično mi je. Sa njima uživam. Sad smo dobili treninge četiri puta nedeljno, pa mi je super. Volim vodu i da se kupam, a uslovi su odlični tako da sam zadovoljan. Volio bih baš da odem na neko takmičenje, gdje bilo“, kazao je ovaj devetnaestogodišnjak.

Ljubav prema vodi je pokazao i nešto stariji Rastko Radulović (24).

„Volim da plivam muški stil, i plivam puno unaprijed i unazad. Ronim puno i plivam kraul u dubini. Volim vodu i da plivam puno, kao u moru“, kazao je Rastko koji je pritom uz osmijeh nabrojao sve svoje drugove i drugarice sa plivanja.

Na bazen, prema sopstvenom priznanju, obožava da dolazi i Ivan Vuković.

„Baš mi fali kada propustim tening. Opušta me, uživam u vodi i baš volim vodu. Sad pokušavam da se osposobim, baš i nisam spreman toliko da bih se bavio profesionalno ali treniram pa ćemo vidjeti do kojeg ću nivoa stići“, naveo je Vuković.

Budući da među polaznicima treninga ima i onih koji koriste kolica, prelomni trenutak predstavljalo je nabavljanje takozvane “Pande”, prenosne dizalice, koja pruža značajnu olakšicu pri ulasku i izlasku u bazen.

„Od renoviranja bazena, u saradnji sa čelnicima Sportskog centra, čekali smo kada će se nabaviti ’Panda’ da bi Nikola mogo da uđe i izađe iz bazena, i da mu se na taj način omogući da koristi usluge sportskog centra“, priča njegova majka Milica Šćepanović.

Kada je Nikola prije godinu počeo sa treninzima, koristio je pomagala. Ipak, već šest mjeseci on pliva samostalno, što je prema riječima njegove majke, van svih njihovih prvobitnih očekivanja. Njoj ne fali riječi dok opisuje oduševljenje koje plivanje izaziva kod kod njenog sina.

„Ovo je jedina aktivnost u njegovom dnevnom režimu na koju dolazi toliko srećan i radostan. Čim otvori oči već počinje zagrijavanje, priprema, šta je trener rekao, šta će danas da se radi, ko će doći na bazen, koliko krugova je prošlog puta isplivao, koliko treba da doda – Danima kada imamo bazen, cijeli dan nam se vrti oko bazena i aktivnosti na bazenu“, navodi Šćepanović.

Igor Tomić, predsjednik Paraolimpijskog komiteta, kaže da su treninzi rezultat dugogodišnje saradnje POK-a i Glavnog grada, i posebno Sportskih objekata Glavnog grada, kroz niz promtivnih i pomažućih aktivnosti kada je u pitanju sport i rekreacija osoba sa invaliditetom. 

„Ta početna saradnja, koja je zamišljena kao rekreativni termin za sve članove našeg pokreta polako prerasta u jednu grupu koja je prouzrokovala da nedavno osvojimo i prvi sportski plivački klub kolektiv u Podgorici. Danas imamo četiri termina sedmično u trajanju od sat i po vremena za naše sportiste, rekreativce, njihove članove porodica i to čini pravu lijepu družinu, ne samo u smislu sportskog rezultata, već i u smislu integracije, rehabilitacije, socijalizacije kroz plivanje. Plivanje sa sredinom u kojoj se odvija je jedna vrlo pogodna baza za motorički, fiziološki i psihofizički razvoj osoba i djece sa invaliditetom“, naveo je Tomić.

Upravo višestruki prvak i rekorder Boško Radulović, koji trenira polaznike, predstavlja sponu između rekreativnog i stručnog segmenta ove aktivnosti. Trenerskom pozivu se odazvao zbog izazova, ali i činjenice da svojim radom može da pomogne.

„Prošle godine sam imao Iliju Tadića kojeg smo spremali za Olimpijske igre, falilo nam je malo za odlazak. On je otišao za Ameriku i nadam se da će tamo uspjeti da postigne bolje rezultate. Pomenuo bih i dvanaestogodišnjeg Iliju Đurovića iz Budve, koji je jedan od bližih kandidata za veći uspjeh, kakve su Olimpijske igre“, rekao je Radulović.

On je kako i sam kaže, od polaznika treninga dobio dosta toga.

„Dosta su mi olakšali. Od većine ljudi čujem da ne bi mogli nikad da rade sa njima. Meni je to dosta teško da čujem zato što oni nisu ništa drugačiji od nas. U nekim stvarima su čak i mnogo bolji, dosta slušaju, hoće da rade, trude se, što je meni jako drago i dosta me ispunjava“, poručio je Radulović.