Predstava je, proširujući snolika traganja pjesnika iz proze „San na Božić“, neo-brutalističkim, tjelesnim i stilski eklektičkim scenskim jezikom, koji odjednom i žestoko okupira sva čula, izgrađena kao fantazmagorični, košmarni san.
Težeći metaforičkim značenjima prostora u kojima se predstava odvija i interpoliranju života grada u izvedbu, ona se, nakon nekoliko vizuelno atraktivnih scena u eksterijeru kotorske Tabačine i ulica Starog grada seli u prostor diskoteke Maksimus, gdje se dominatnoj nepravdi navlači maska frivolne zabave.
Rediteljka Lidija Dedović osvrnula se na činjenicu da je prvih nekoliko scena predstave većini publike bilo potpuno negledljivo.
„Očekujem da publika shvati kako mi to iskreno radimo, i da možda dođu da pogledaju predstavu nekoliko puta“. Ipak, ona je naglasila kako težnja autorskog tima nije bila da publiku, bombardovanu odjednom mnogim čulnim utiscima, zbuni, nego da dočaraju košmar. „Svjesna sam da gledaoci ne vide i ne čuju dobro u svakom trenutku, ali to je bila čak i namjera, na neki način, jer san je sasvim poseban žanr, nepredvidiva kategorija. Sav taj haos je precizan, brižljivo organizovan, i nepredvidivost treba da zatekne i glumce zajedno sa publikom “, kazala je Dedović.
Ona je naglasila da je najbitniji unutrašnji, iracionalni događaj, osjećaj da te prethodno viđeno vuče da razmišljaš o tome, da ga osjećaš, a ne da predstava bude potpuno vidljiva u svakom trenutku.
Dramaturškinja Jelena Milošević o suštini predstave rekla je da su pokušavali da se, kroz pojedinačne slučajeve bave nepravdama, implicirajući kako pravde suštinski nema.
„Cilj je da svaki pojedinac osvijesti da nema pravo da se štiti sistemom ili moćnim nadređenim koji mu naredi da učini neku nepravdu, nego sam treba da osvijesti šta je pravda i da odbija da čini nepravdu bez obzira na sve“, objasnila je Milošević. Ona je dodala da, ako bi svako od nas polazio od sebe i činio manje nepravde, i na globalnom nivou pravda bi se vratila među ljude. Što se raštrkanosti scena i ne(vidljivosti) predstave tiče, Milošević smatra da smatra da će se taj problem riješiti pri narednim igranjima, a naročito kada predstava pređe u Zetski dom. Ali, bez obzira na to, „imam utisak da je publika sve shvatila, da osjeća šta smo htjeli reći“, zaključila je Milošević.
Na razmatranja o čarobnosti ambijenta i Kotoru kao gradu prirodnih pozorišnih kulisa, radi kojih je ipak važnije da su scene u predstavi atraktivne, nego da ih publika vidi, nadovezao se i kostimograf Leo Kulaš. On je govorio o tome kako u Crnoj Gori radi još od 2001. godine, kako mu je ovo već treća predstava na kojoj radi u sklopu Kotor art-a, a prije dvije godine radio je i na Budva Grad Teatru.
Kazao je kako uglavnom u Crnoj Gori radi uvijek sa rediteljem Mađelijem i rediteljkom Vojvodić, kako u pozorišnom radu mora da se „održava pozitivan stav, i traži put da se nađe zajednički jezik, jer pozorište je kolektivna umjetnost.“ Shodno tome, Kulaš je iznio pohvale na račun uklapanja rediteljkinog koncepta u prostor diskoteke, energičnosti mladih glumaca, likovnosti predstave, muzike, i iznad svega izuzetnosti festivala Kotor art, koji „svakog ljeta nudi izuzetne pozorišne događaje“.
(Izvor:RTCG)
