Napad na Bijelu kuću (White House Down, Roland Emmerich, 2013)
Amerika je, kao jedna od ekonomski najjačih i kulturno najuticajnijih zemalja svijeta, uspjela da pored načina života i sistema vrijednosti, svijetu nametne i svoje simbole. Bijela kuća, Kapitol, Kip slobode i most Golden gejt su svjetskoj populaciji često prepoznatljiviji od prizora iz neposrednog okruženja.
Razlog je taj što se danas slika svijeta stiče gledanjem u televizijski ili računarski ekran, dok je pogled kroz prozor odbačen kao nemoderan i prevaziđen.
Ako postoji režiser koji uživa da uništava taj svijet, to je Roland Emerih. U filmu „Dan nezavisnosti“ (1996) je digao u vazduh zgradu Kapitola, u „Godzili“ (1998) Njujork, a u „2012“ (2009) planetu Zemlju.
Ove godine, iako se očekivalo da uništi Mliječni put ili bar Sunčev sistem, Emerih ide korak unazad i skromno rastura Bijelu kuću i njenu bližu okolinu.
Džon (Čening Tejtum) pokušava da se zaposli kao agent obezbjeđenja američkog predsjednika Džejmsa Sojera (Džejmi Foks). Nakon razgovora za posao sa nekadašnjom poznanicom Kerol Finerti (Megi Džilenhol), Džon nastavlja obilazak Bijele kuće sa svojom kćerkom Emili (Džoi King).
U međuvremenu, teroristi napadaju Bijelu kuću i zarobljavaju posjetioce kao taoce. Džon odlučuje da se bori kako bi spasio svoju kćerku i predsjednika.
U ovom filmu, čija priča previše podsjeća na „Pad Olimpa“ (Antoan Fukua, 2013), sve će da odleti u vazduh, zbog čega na početku gledamo turističku turu koja nam daje naznake šta će se tačno, i kojim redom, uništavati. Scenarista Džejms Vanderbilt („Čudesni Spajdermen“, 2012) se na zanimljiv način osvrće na aktuelnu temu privatnosti u američkom društvu.
Tako predsjednik Sojer od pilota nestašno traži da leti helikopterom kroz zabranjenu zonu leta, dok tjelohranitelji toplotnim nišanima špijuniraju stanare okolnih zgrada. Naš heroj Džon je spreman da spava sa djevojkom koju jedva poznaje kako bi dobio dvije karte za obilazak Bijele kuće, dok ćerka zna više o američkom predsjedniku nego o svom ocu.
U takvom haotičnom društvu, teroristi dođu gotovo kao paradigma nasilne normalnosti, mada ih film povremeno upadljivo i nepotrebno karikira.
„Napad na Bijelu kuću“ je neosporno zabavan film. On je duhovit u scenama u kojima to treba da bude, a urnebesan u onima u kojima ne treba. Dodajte tome pedesetak eksplozija, atomsku bombu i rušenje desetak helikoptera i aviona, i dobijate recept za još jedan Emerihov akcioni treš u kome nije preteško uživati.
RED 2 (Dean Parisot, 2013)
Iako su se ljubitelji strip scenariste Vorena Elisa nadali ekranizaciji kultnog „Transmetropolitena“, 2010. godine se u bioskopima pojavio film „RED“ rađen po njegovom istoimenom i manje poznatom djelu. Zahvaljujući zanimljivoj glumačkoj ekipi, ova generička kombinacija brutalne akcije i oštrog humora je postala hit. Kao što u životu sve što je lijepo ima kraj, tako u filmskoj industriji sve što zaradi novac ima nastavak.
Zbog toga tri godine kasnije još jednom pratimo dogodovštine Sare Ros (Meri Luiz Parker) i penzionisanog agenta Frenka Mozesa (Brus Vilis).
Frenk živi povučeno sa svojom djevojkom Sarom, dok mu u prodavnici ne priđe stari poznanik Marvin (Džon Malkovič) koji ga obavještava da je u smrtnoj opasnosti. Frenk odbija da povjeruje u rečeno, ali ubrzo nakon toga Marvin gine. Kako bi razjasnio smrt svog prijatelja, Frenk se vraća starom zanatu, ali ispostaviće se da mu opasnost prijeti i od bivših kolega.
Priču, i ovog puta, potpisuju Džon i Erih Hober, što znači da je ton djela isti. Režiser Din Parizot rutinski odrađuje posao, pa je glavni adut filma odlična glumačka podjela. Tako, pored već nabrojanih, ovdje gledamo Helen Miren, Entoni Hopkinsa i Ketrin Zitu Džons. Međutim, i pored prisustva oskarovaca i glumačkih legendi, najupečatljiviju ulogu ostvaruje Meri Luiz Parker, koja je publici poznata po liku udovice Nensi Botvin iz serije „Trava“ (2005-2012).
Uostalom, kao i u prvom dijelu, „RED 2“ je akciona komedija koja počiva na kontrastu između stvarne opasnosti i apsolutnog neshvatanja posljedica. Tako Sara o svijetu špijuna ima stavove koji su direktno preslikani iz pop-kulture. Kao posljedica toga što se nasilju učila iz filmova i sa televizije, ona romantizuje okruženje profesionalnih ubica iz koga dolazi njen momak, te ideju smrtne opasnosti sinonimno vezuje za lepršavu avanturu.
Ovakva postavka pruža potencijal za komiku koju film ostvaruje mnogo uspješnije nego u prvom dijelu. U suštini, Sara se kreće kroz opasne situacije kao gledalac koji je nesvjestan da je u centru zbivanja i da ga ono što se dešava oko njega može povrijediti.
Djelo je mnogo bolje u duhovitim, nego u akcionim scenama, mada i tu ima propusta. Tako je zaista neprijatno gledati samoparodičnu Helen Miren koja je karijeru napravila tumačeći uloge otmenih engleskih kraljica, kako glumi ludilo u duševnoj bolnici umišljajući da je, predvidljivo, kraljica.
Slično se može reći i za par scena na aerodromu po dolasku u Moskvu u kojima gledamo doktora Edvarda Bejlija (Entoni Hopkins) koji glumi sklerozu. Što se tiče akcije, iako se ovdje ni izbliza ne radi o realnom prikazu, scena u kojoj dva glavna junaka prežive pad helikoptera bez ogrebotine djeluje pretjerano. Problem je što nas film prije toga ne navikne na akciju kakvu gledamo u serijalu „Paklene ulice“, tako da scena u datom kontekstu prosto djeluje nemoguće.
I pored nabrojanih mana, „RED 2“ je bolji i neuporedivo zabavniji film od prvog dijela, mada ga to i dalje ne čini odličnim. Veći problem je što su sa par neobičnih i nepotrebnih dramskih rješenja autori prepilali granu na kojoj sjede i učinili nemogućim nastavak koji bi bio u istom tonu kao ostatak serijala.
(Izvor:Vijesti)
