Jedan od najboljih poznavalaca Ćamilovog djela, Faruk Dizdarević, je uz žubor vode s česme koja nosi pjesnikovo ime, u ladovini okolnih krošnji drveća, pod kojima je Sijarić nekada sanjario, podsjetio brojne ljubitelje lijepe riječi na svoje druženje s njim.
„Jednom prilikom Ćamil je kazao: “Još kao dijete bio sam veoma radoznao. Sve me je interesovalo. Sjećam se kako sam se, još sasvim mali, uveče, na njivi, kada se kupi žito, izdvajao od ostalih i dugo posmatrao plavo večernje nebo po kojemu su nicale prve zvijezde. Volio sam da zalazim u duboke klisure pa da se divim stijenama, čudnim oblicima uklesanim u njih, ogromnom stablu, pećini, vrelu, potoku koji teče sasvim sam kroz divljinu koji, takoreći, ničija noga ne preskače. Takvih prirodnih fenomena Sandžak je krcat. I ne samo takvih. U njemu možete naći tragove svih mogućih epoha i vremena. Mene je neobično interesovao svaki trag prošlosti u Sandžaku, a naročito stari grad Bihor, razne crkve i crkvice, rimski i turski putevi, legende o njima, narodne pjesme, i sve što znači riječ i odgovor na izvjesne životne fenomene. Za mene je, i danas, čitav život jedna jedinstvena misterija čiju sam odgonetku vječito tražio u ostacima prošlosti, ljudima i životu. I sada, kad pišem, ja nemam nikakve druge namjere do da odgonetnem tajnu postojanja stvari, ljudskih odnosa, postupka, želja, i nađem opravdanje za postojanje čovjeka i stvari,“ priča, Dizdarević.
Ćamil je izuzetno volio svoj rodni kraj. Pripovijedao je zapisivao nezaboravne priče o ljudima zavičajnog podneblja, a poznavao je istoriju toga kraja bolje nego svi istoričari. Za njim su se razastirale priče kao sagovi, kao cvijetni vijenci zavičajnih polja i proplanaka, kao da se čitav Bihor kretao za njim i u stopu ga pratio. Oživljavale su pred očima slušalaca slike njegovog zavičaja izvornog kolorita i folklorno okićenog života.
U mnogim njegovim pričama, čuje se žubor vode, vidi se njeno oticanje, osjeća se njeno proticanje. Čuje se žubor života. Isto kao i proticanje vremena, čiji se šum čuje, u smislu i na način kako ga je definisao i artikulisao veliki ruski pjesnik Osim Emiljevič Mandeljštam ili jedan drugi velikan svjetske književnosti Marsel Prust, u svom izgubljenom, pa ponovo nađenom vremenu, kaže knjževnik Miraš Martinović.
„I tu negdje čovjek, uvijek prisutan, žedan vode, prolazan u vremenu. S onim vječito egzistencijalnim strahom da može nestati vode, a s njom života. Voda je za Sijarića simbol življenja“, ocjenjuje Martinović.
Ćamil Sijarić, svojim djelom svijetu otvara vrata ovog nekada „zabitog“ njegovog i našeg Bihora čime je potvrdio njegovo vjekovno trajanje i tradiciju, naglasio je jedan od inicijatora osnivanja biblioteke „Ćamil Sijarić“, u Godijevu, Asim Dizdarević.
„Ćamil je bio pisac istorije onakve kakava je ova naša, a koju je on spasavao vještinom čuđenja. Vjerovao je da samo čuđenje spašava njegov svijet što je vrlo poučno, puno je bolje čuditi se svome životu nego žaliti za njim, znao je često da kaže Ćamil“, istakao je Dizdarević.
Predsjednik Organizacionog odbora festivala „Zavičajne staze 2013“ Mirsad Rastoder, koji je najzaslužniji za današnje druženje saopštio je dobitnike na ovogodišnjem Festivalu priče inspirisane Bihorom. Prvu nagradu žiri u sastavu: predsjednik, Safet Sijarić, članovi Ognjen Spahić i Faiz Softić, dodijelio je Stamenu Milovanoviću iz Niša za priču „Todor Željkin“, drugonagrađeni je Abid Jarić autor priče „Pismo“ dok je treća nagrada pripala Mehmedu Đedoviću iz Kalesije za priču „Bilo dijete sad ga više nema“. Dvije specijalne nagrade za autentično pripovijedanje dodijeljene su Seadu Rambedoviću i Šemsudinu Hadroviću.
(Izvor:RTCG)
