Govoreći o utiscima s festivala, čuvena glumica, između ostalog, kaže: „Iznenadilo me je koliko je iz večeri u veče gledalište puno, a to je velika stvar i znači mnogo toga“.
Na primjer?
- S obzirom na okolnosti - nedostatak sredstava, a prije svega nedostatak razumijevanja stvari i podrške - dobri festivali pa i filmovi postaju veliki kulturni incident. Tako brojno prisustvo publike je još jedna potvrda da je kultura prirodna čovjekova potreba. Neću reći ništa novo, ali pitanje kulture jeste pitanje identiteta i mentalnog zdravlja ljudi, a to znači pitanje budućnosti. Ta brojna publika je i dokaz kvaliteta programa. Sinoć smo gledali kanskog pobjednika „Blue is the warmest colour“. Vredjelo ga je vidjeti. Zaista. Film na maestralan način preispituje seksualnost, tjelesnost. Čini to krupnim planovima, eksplicitno, a potpuno je eliminisana vulgarnost.
Igrate u filmu Gorana Paskaljevića „Kad svane dan“, koji zatvara festival. Kako je izgledao vaš prvi susret s tom ulogom?
- Pohvalne kritike i nagrade koje je u svijetu dobio film najbolje govore o njemu. Goran je, bez ikakve eksplicitne agresije, prepleo Drugi svjetski rat i sadašnje vrijeme, stradanje Jevreja, stradanje ljudi, fašizam nekada i sad... Lik koji igram je jedna, da tako kažemo, obična žena koja živi na salašu. Ona i njen muž se sreću sa svim zlom koji su ratovi devedesetih donijeli, ali se nijesu poveli za zlom niti se zatrovali njime. Toplina i dobrota je bilo i ostalo njeno uporište.
U prikazima za taj film apostrofirana je replika koja kaže „da se zločini dešavaju, zločinci ostaju nekažnjeni, a ravnodušnost svijeta ostaje“?
- Da, Goran je tim filmom, između ostalog, uhvatio stanje trenutka, vremena u kojem smo. Iza nas, kroz vrijeme i istoriju su zločini. Ali i s nama, ponavljaju se. I ništa se povodom toga ne događa. Kratko pamćenje je tragično za te ljude koji su nestali, stradali su zalud, a tragično i za nas jer ćemo se opet u istome obreti. Posebnu čar tom filmu daje izvanredni Mustafa Nadarević u glavnoj ulozi. Ta smjernost u ogromnoj tragediji. Teška, velika tuga koju on tako tiho nosi.
Bez obzira na festivale i na ljeto, ne možemo da se ne pitamo šta nas čeka kada je o kulturi u Srbiji riječ?
- I ja to isto pitam. Šta nam ostaje? Da se nadamo. Najvažnije je da ne pristanemo. Treba probijati te linije i brane koje nam se postavlju, probijati ih, prevazilaziti ili makar se provlačiti ispod njih. Jer način na koji oni koji o kulturi odlučuju ne daju novac, s jedne, i raspoređuju to novca što ima s druge strane jeste odraz načina mišljenja. Pitanje novca u kulturi je, prije svega, pitanje načina mišljenja.
(Izvor:Blic)
