Učenik i učitelj
Germain (Francois Luchini) je zajedljivi profesor književnosti u maloj srednjoj školi. Nekada davno je pokušao da piše i nije uspio da stvori ništa više od trećerazrednog djela. Nije nezadovoljan samo svojim pisanjem. Muči ga i činjenica da niko od mladih ljudi ne čita, a još manje stvara. „Radikalni filozofi su predvidjeli invaziju varvara na našu kulturu. Zar ne vidite, oni su već među nama – u našim školskim klupama!“, vrišti Germain. Ipak, profesorovu žalopojku prekinuće domaći rad jednog dječaka, koji odskače od svojih varvarskih vršnjaka.
Claude (Ernst Umhauer) odgovara na temu „Kako sam proveo vikend“ opisujući posjetu svom najboljem prijatelju koji ima „savršenu“ porodicu. Ironične opaske i podsmješljivi ton kojim parodira život jedne „normalne“ porodice iz srednje klase izazivaju radoznalost starog profesora. Germain uočava talenat za pisanje kod dječaka i podstiče ga da i dalje posjećuje i posmatra porodicu najboljeg prijatelja, kako bi razvio svoj stil.
Profesor pokušava da objasni dječaku zašto je važan floberovski stilski perfekcionizam, ali i razvoj bogatih likova kao kod ruskih klasičara. Neprekidno savjetuje dječaka šta da uradi i kako da se ponaša kako bi unaprijedio pisanje. Na neki način postaje zavisan od dječakovih riječi. Čitav život podređuje momentima kada mu Claude predaje dragocjene stranice. Akademska radoznalost se postepeno pretvara u fiksaciju zbog koje će Germain biti spreman da rizikuje sve što ima.
Mogućnosti priče
Ozonova tehnika pripovijedanja sa lakoćom „usisava“ gledaoca u priču. Prvobitno je u pitanju hladna i cinična vježba iz voajerizma, koja se postepeno pretvara u jednu od boljih avantura pripovijedanja na filmskoj traci. Dok profesor voajerski viri kroz ključaonicu i promatra život jedne porodice kroz opise svog učenika, gledalac dobija utisak da se i sam pretvara u voajera sa nepresušnom željom da vidi šta će se dešavati dalje.
Radnja Ozonovog posljednjeg filma odvija se sa mjerom i obezbjeđuje gotovo čitalačko uživanje tokom prve polovine. Tada priča postaje apsurdna i neprijatna gotovo kao mladi voajer koji je izgovara. Ozon počinje previše da eksperimentiše i da ubacuje suvišne elemente u priču. Umjesto da razvije jedan ili dva lika, i ubaci efektan sukob među njih, Ozon se poigrava sa svim likovima i pokušava da vidi šta iz toga može izvući. Trikovi i potezi koje izvodi (među kojima su gej poljupci, nekoliko prevara i zabranjenih seksualnih odnosa) nikako se ne isplate i utiču na to da inače sjajan esej o voajerizmu izgleda kao malčice slabije izdanje filma koji je mogao da bude odličan.
„Francuski“ film
Film „Dans la maison“ je „francuski“ film iz više razloga. Slavi moć pripovijedanja, fasciniran je visokom kulturom i opsjednut vezom između čitaoca i pisca. Posjeduje na stotine referenci na poznata književna djela, filmove i stvaraoce. Slavi istinske umjetničke vrijednosti i pokazuje šta su pojedinci spremni da urade za svega nekoliko stranica koje je ispunio talentovan pripovjedač.
Luchinijev German na momente podsjeća na likove koje obično tumači Woody Allen u svojim filmovima. Sjajan je i kao sarkastični učitelj, i kao nezadovoljni pisac, i kao promašeni muž. Lagani humor koji prožima radnju filma prisutan je najviše zahvaljujući Luchiniju. S druge strane, Umhauer i nije toliko upečatljiv kao opsjednuti dječak, koji istovremeno prezire i teži savršenom domu. Dječak kaže: „Moguće je ući u bilo koju kuću. Dovoljno je samo poželjeti to.“ Ova rečenica treba da zvuči zastrašujuće, ali kada je on izgovara iščekivana napetost izostaje. Umhauer više izaziva dosadu nego opasnost, napetost i uzbuđenje kakvo, na primjer, samim prisustvom izaziva drugi poznati voajer Luis Tosar („Mientras duermes“, Jaume Balaguero, 2011.).
(Izvor:Pobjeda)
