Sagovornik CdM-a smatra kako se pokazalo da crnogorski patrioti, konstitucionalisti, indipendisti, suverenisti, nazovite ih kako hoćete, vrlo dobro razumiju što Vučić, Perić i Mićović, uz asistenciju Krivokapića i Abazovića, nastoje postići.

“Pokazalo se i to da je Krivokapić spreman djelovati kao otvoreni rigidni klerikalac, pa državne interese podrediti interesu kvazi vjerske organizacije, kakva je SPC, ali da je spreman i djelovati kao kvisling i vlast upotrebjavati za promociju interesa i dobiti organizacije iz druge države, ali i državnih interesa Srbije i Aleksandra Vučića, koji stoje iza aktivnosti SPC, upravo kao što je ono nošenje moštiju u vrijeme dok je SPC vodio Gojko Stojčević, bilo u funkciji Miloševićeve pripreme rata”, kaže Đenero.

Objašnjava da Srpska pravoslavna crkva na području Srbiji susjednih država (ali i u Srbiji, naravno) djeluje kao „vladina agencija” i brine se o ostvarivanju onih interesa koje su definirali tamošnji vlastodršci.

“Devedesetih je to značilo da je početkom devedesetih, na čelu s Gojkom Stojčevićem, patrijarhom Pavlom, provodila Miloševićevu politiku stvaranja pretpostavki i opravdanja za Miloševićevu agresiju i asistirala u toj agresiji, a sada pod Prvoslavom Perićem, Patrijarhom Porfirijem, svoje poslove obavlja u skladu s interesima onoga tko je postavio Perića na čelo te organizacije, Aleksandra Vučića. Nije ništa neuobičajeno da vladari u Beogradu preuzimaju ulogu „duha svetoga” i odabiru vođe državne „duhovne agencije”. To je radio još kralj Aleksandar, a sjećamo se i konkordatske krize iz 1937, koja je okončana „iznenadnom smrću” dotadašnjeg partijarha, poznatog pod imenom Varnava, koji je pokušao voditi igru neovisno o gospodaru, Kralja Aleksandra”, naglašava on.

Ističe kako u Crnoj Gori SPC ima i svoj organizacijski interes.

“Naime, SPC je organizacija koja je nastala 1920. godine, a tada je nasilno u nju uključena i do 1918, kad je unatoč tome što je bila saveznica Sila Antante, Crna Gora okupirana od strane Srbije, neovisna Cetinjska mitropolija. Ustoličenjem aktera koji treba djelovati kao šef predstavništva „državne agencije za duhovnost Srbije”, dakle SPC i vođa njene takozvanje Crnogorsko-primorske mitropolije, Jovana Mićovića, poznatog kao Joakinije, upravo na Njegoševu tronu u cetinjskom manastiru, nastoji se stvoriti privid kontinuiteta SPC u Crnoj Gori”, dodaje Đenero.

Prema njegovim riječima, Risto Radović, poznat kao Amfilohije, koji je prije Mićovića obavljao iste poslove, bio je ideolog koncepta „tri kolone” u osvajanju vlasti u Crnoj Gori, a za te potrebe je novelirao ideologiju Svetosavlja, što su je tridesetih godina, kao tada suvremenu fašističku ideologiju, definirali mitropolit Nikolaj Velimirović i fašistički političar Dimitrije Ljotić.

“Svetosavlje je ideologija koja vjeru koristi kao amalgam srpske nacije, temelji se na kosovskom mitu i predstavlja osnovu za velikosrpsko političko djelovanje, pod zaštitom kvazi vjerskoga. Ozbiljni teolozi upozoravaju da „Svetosavlje” nema ništa sa Savom Nemanjićem, koji je bio unverzalist, vjernik i propovjednik vjerskih uvjerenja i stavova, koje nije moguće reducirati niti na jednu naciju, a pogotovo ne na jednu, i to razornu, ideologiju”, zaključio je Đenero u izjavi za CdM.